Danas cesto cujem ljude (roditelje) kako govore o odgoju svoje djece, pa kazu "Ne znam kako je postao/la takav/va, pa odgajali smo ga na najbolji moguci nacin, sve smo mu dali, a on/ona nam tako vraca...". Sto zele ta djeca i zasto nas ne slusaju ili u suprotnom slucaju, zasto su predugo i prejako vezana za nas i nikako da se "osamostale", cesto se pitaju. Imam susjedu ciji sin ima 28 godina, jako je vezan za nju, a ona ima osjecaj da je iscrpljuje i psihicki i financijski i na niz drugih nacina... Pa joj druga susjeda, kroz razgovor, odgovara na njene frustracije- "Da, nije ti lako, on se ponasa kao malo dijete, a ipak ima vec 28 godina, trebao bi vec razmisljati svojom glavom!".

Svojom glavom?

Na zalost, on nema "svoju glavu". Njegovu glavu i dalje nosi njegova majka. Ona to radi u najboljoj mogucoj namjeri, iz ljubavi, i pita se gdje je pogrijesila u odgoju. Odgovor se nalazi u samom pitanju. Pogrijesila je upravo u tome sto ga je odgojila.

Kroz razgovore s mnogim majkama, shvatila sam da je za njih najljepse razdoblje dok su djeca jos mala. Postoji i izreka koja kaze- "Malo dijete - mala briga, veliko dijete - velika briga." Objasnjenje je vrlo jednostavno. Dok je dijete malo, ono idealizira svoje roditelje i njegova je perspektiva spojena s njihovom. U slijedecoj fazi, dijete pocinje stvarati svoju perspektivu. I tu, za mnoge roditelje, pocinju problemi. Kako pomiriti dvije perspektive, kako dopustiti svom djetetu da ima vlastite potrebe, zelje, stavove koji su drugaciji od njihovih? Kako je moguce da se njihovo vlastito dijete odjednom prema njima ponasa kao prema strancima? Ne ponasa se ono prema njima kao prema strancima, nego oni njega dozivljavaju kao stranca, jer se odvojilo od njihove perspektive.

Uslijed ovakvog razvoja situacije, pocinje odgoj. Ovo je dobro, ovo lose, ovo smijes zeljeti, ovo ne smijes, kad si ovakav/va, onda si dobar decko/curica, kad radis ono, onda si zlocest/a, ako budes dobar/ra, dobit ces..., nemoj ti, mama ce... U ovakvim uvjetima, djetetu ne preostaje drugo nego da odustane ili od svoje perspektive (ambicije) ili od perspektive svojih roditelja (ideali). Kako te perspektive ne mogu nestati (kao sto se ni energija ne moze unistiti, vec se samo moze pretvoriti iz jednog oblika u drugi), tako se moraju ili potisnuti ili poreci. Na mjesto (bilo vlastite, bilo njihove) perspektive dolaze arhaicni ideali/ambicije.

U nasem (odnosno, susjedinom) slucaju, on je ostao arhaicno vezan za svoju majku, jer nikad nije dobio priliku pounutriti je (a sto se desava kroz konstantne optimalne frustracije koje pomazu izgradnju psihicke strukture), sto mu je ona onemogucila pretjeranom, prolongiranom i neprimjerenom brigom u odredjenoj fazi odrastanja. Kako je vec receno, nije dobio priliku za "svojom glavom".

Sada je jasno zasto se mladi (a i stariji) cesto osjecaju depresivno, bijesno, fobicno, ljuto... Jedna perspektiva nedostaje. Jedna sama za sebe nije dovoljna. Ona ne moze izgraditi strukturu, kohezivni self, autenticnu licnost. Potrebna je barem jos jedna. Kroz odgoj, upravo se ta jedna (bilo ambicije, bilo ideali) gubi. Jedino "pustanje" djeteta da se izrazi i prihvacanje njegove perspektive (uz istovremeno postojanje roditeljske perspektive) omogucuje djetetu da ih obje zadrzi, te da polako odrasta prihvacajuci i sebe i druge...

Svaki komentar/pitanje/kritika na ove moje misli su dobrodosli!

Postoji li neki filozof koji se bavio takvim problemima?

Hvala!

Pozdrav!

Filozofija je oduvijek doticala to pitanje, najvise na svom pocetku (dakle, u grckoj filozofiji) i u danasnjoj, aktualnoj hermeneutici, iz cega se moze vidjeti kako je ljudski duh u svom razvoju opisao jedan krug, koji se i dalje nastavlja vrtiti...

Za pocetak, znacajan je Platon, odnosno Sokrat o kojemu je on pisao. Sokrat je naglasavao dijalog, pitanja i odgovore i sve ono izmedju sto se u tom procesu desavalo. Na taj je nacin, zajedno s drugim, dolazio do odgovora, odnosno do spoznaje da konkretnog odgovora zapravo i nema. Moglo bi se reci da je odgovor sam po sebi nebitan, bitno je ono sto se dotaklo u toj izmjeni perspektiva.

Sto se tice hermeneutike, koja takodjer dotice ovu tematiku, znacajna imena su Gadamer, Hegel, Schleiermacher, Dilthey, Heidegger... Preporucam "Klasici hermeneutike" koje je uredio Jure Zovko, izvrstan pocetak za one koje zanima ova tema (u jednoj drugoj, ali slicnoj temi, vec sam preporucila tu istu knjigu). Hermeneutika je umijece razumijevanja; u pocetku je to razumijevanje manje-vise bilo usmjereno na tekstove koje se interpretiralo, a u najnovijim bavljenjima time (pogotovo Gadamer, Schleiermacher, Dilthey) sve se vise stavlja naglasak na drugog covjeka, na zivot u cjelini. Kako Dilthey kaze - "Prirodu objasnjavamo, dusevni zivot razumijevamo."

Kao sto nas odgoj dovodi do zida, uslijed cega nam se psiha organizira onako kako jedino moze u tim uvjetima, dakle uz puno obrana, potiskivanja, poricanja i kompenzacija, tako i humanisticka znanost dolazi do zida uslijed objasnjenja i metoda, koje su takodjer odraz obrana i potiskivanja zbog straha od nepoznatog i "nespoznatljivog". Kako Hegel kaze - "Ono sto ne razumijem i ne spoznajem, ostaje za mene strano i drugi svijet." A ne mogu razumjeti, ako ne uzmem u obzir i tu drugu perspektivu, i dopustim da se "sudari" s mojom.

Odgoj teen generacije.
Kako pronaći mjeru između 'odgoja' i 'Odgoja'?
Kako ne biti prestrog,a ni preblag?
Kako ne brinuti previše?
Da li je moguće i kao je moguće popraviti 'štetu' nanesenu Odgojem za depresiju?
Što uraditi ako je 'depresija' već na vratima,a dijete ne želi prihvatiti pomoć izvana već vas moli da mu pomognete, a vi ne znate kako?

Bok, Mama!

Postoji jedno uvjerenje koje kaze da mnoge majke imaju potrebu ili osjecaj da svom djetetu nekako moraju udahnuti zivot, pa ga onda bjesomucno umiruju kad place ili neprestano provjeravaju da li dise dok spava. To je uvjerenje jednog pedijatra psihoanaliticara, D. W. Wnnicotta, koji kaze jos i ovo : „Sada bih zelio rascistiti samo jednu stvar, a to je da vase dojence u svom rastu i razvoju ne zavisi od vas. Svako je dojence bice koje se samo razvija. U svakom postoji iskra zivota, a to stremljenje zivotu, rastu i razvoju dio je njega samog, nesto sa cime se dijete radja i sto se prenosi dalje na nacin koji ne moramo dokuciti.“

Ova se baza emocionalnog zivota najaktivnije stvara dok je dijete jos malo, ali i u kasnijoj dobi (zapravo u bilo kojoj dobi) vrijedi isto sto i gore pise za dojence. Bice koje se samo razvija. Covjek je takvo bice.
Sjecam se kako je moja majka reagirala dok sam jos bila u adolescenciji svaki put kad bih htjela negdje otici bez nje i tate, njene reakcije su cesto bile popracene zabrinutoscu i tjeskobom, a i kad bih otisla, zvala bi me svaki dan, provjeravala jesam li dobro, jesam li gladna/zedna, jel mi hladno/vruce, spavam li dobro… Ljubav i (cesto pretjerana) briga koju majke osjecaju, ne moze se usporediti ni sa cim.

Kako ne biti prestrog, a ni preblag? Nije bitna mjera u kojoj cete biti prestrogi ili preblagi, bitna je mjera u kojoj cete biti stabilni i otvoreni. Mozda je to ta razlika izmedju odgoja i Odgoja, kako kazete. U jednoj varijanti, odgoj predstavlja zatvorenost, zabrinutost i ogranicenja, u drugoj pak otvorenost, stabilnost i pregrst mogucnosti. Oni roditelji koji su i sami dosegnuli odredjenu emotivnu zrelost, a koja im omogucuje da prigrle zivot umjesto da ga se boje, imaju dobre sanse da podignu takvu djecu.
Cesto je dovoljno ne uciniti nista, nego biti tu, odobravati, tjesiti, diviti se i, neizbjezno, grijesiti. Kroz te male, spontane i nenamjerne greske, vase dijete vas ima priliku vidjeti kao osobu za sebe. A kroz „ne cinjenje“, ono uvidja da ga odobravate i razumijete kao jos jednu osobu za sebe. Tada je ono u prilici zadrzati i vas i sebe kao dvije osobe koje jedino na taj nacin imaju priliku ostvariti medjusoban odnos.

„Popraviti stetu“ znacilo bi upravo to. Biti tu, otvoreni i stabilni koliko god mozete biti. „Popraviti stetu“ nikako ne znaci aktivno popravljati vase dijete. Ono nije odvojeno od vas na nacin koji bi vam omogucio da ga popravite izvana. Depresija je reakcija na nezdravu okolinu, ona je prilagodba djeteta na situaciju u kojoj se nalazi. Jedino se promjenom odnosa izmedju vas i vaseg djeteta moze „popraviti steta“, jer je ona iz tog izvora i dosla. Naravno da bi se vase dijete promijenilo (postalo sretnije i zadovoljnije) i u nekom od odnosa koje pruzaju razne psihoterapije (ili neki drugi pojedinci, grupe, mozda i rodbina), ali ako je ono zatrazilo pomoc od vas, to je jos bolja prilika. Ukoliko ne znate na koji nacin to ostvariti, pitajte, kao sto vec i jeste, gdje god mislite da biste mogli pronaci odgovor. Ono sto je bitno jest da dosegnete tu stabilnost i otvorenost pomocu koje cete biti oslonac koji ne prosudjuje i ne „odgaja“, oslonac koji je dovoljno stabilan da podnese sve ambicije koje dijete ima prema njemu, a da ga pritom ne pokusava modificirati. Na taj nacin omogucavamo da ljubav cini svoje.

U slucaju bilo kakvih nejasnoca ili dodatnih pitanja, rado cu se potruditi razjasniti ili odgovoriti…

Hvala vam na pitanju i sretno!