Kunena Site Syndication http://psihoterapija.com.hr/ Wed, 08 Sep 2010 12:33:52 +0200 Kunena 1.5.9 http://psihoterapija.com.hr/components/com_kunena/template/defaul_ex_formality_blue/images/english/emoticons/rss.gif http://psihoterapija.com.hr/ Kunena Site Syndication http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/985-duboka-povezanost-ljudskih-dua-d-hofstadter.html#986 Hvala na prijevodu :) Tue, 07 Sep 2010 22:05:05 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/980-pokretanje-ideala-i-ambicija.html#983 . Bok! Ovaj problem kojeg ti opisuješ kao “nedostatak fascinacije”, kojeg ja vidim još i kao “manjak inspiracije” ili “traženje smisla”, možda čak i “osjećaj praznine”, najvećije problem u suvremenom društvu. Barem iz perspektive Self psihologije. Ako si čitao ovaj forum onda već razumiješ važnost ideala u stvaranju našeg selfa. Ukratko ću ponoviti: Naši ideali, (za koje još možemo koristiti i termine; superego, smisao, cilj, značajni drugi, savjest, sistem, svijet...) stvaraju kontekst u kojem se može pojaviti naša ličnost. Bez takvog konteksta, naš self se ne može organizirati u smislenu cjelinu. Ideali povezuju fragmente naše ličnosti jer se ona ne može sama povezati i organizirati. Bez ideala ličnost ostaje nepovezana, fragmentirana, a najpoznatiji simptom takvog stanja je depresija, letargija i melankolija. Uz to obično dolazi i hipohondrija, razne fobije, napadi panike, strah i sram od drugih ljudi i javnog nastupa... Ideali organiziraju našu ličnost na dva načina; identifikacijom i empatijom. Povijest ljudskog roda je postepeni prijelaz od organizacije ličnosti kroz identifikaciju prema organizaciji selfa kroz empatiju. (Upravo tako se restrukturirati i ličnost djeteta kroz identifikaciju sa roditeljima pa do obostranog razumijevanja, empatije, roditelja i djece.) Postoje li knjige koje nam mogu pomoći da pokrenemo ideale? Ljudi su oduvijek intuitivno znali da neće preživjeti bez ideala tako da je svaka knjiga u povijesti imala funkciju stvaranja idealnog sistema koji je organizirao ličnost ljudi tog vremena i davao im kontinuitet u prostoru i vremenu. Knjige koje "pokreću ideale" dijelim u tri skupine; religiozna literatura, znanstvena literatura i umjetnička literatura (proza, poezija, drama...). Religiozna literatura, moj izbor: - 2500 pr. n.e., Sumerski Gilgameš, kralj dinastije Uruk u potrazi je za vječnim životom - 2000 pr. n.e., Hinduističke Vede, zbirka duhovnih, umjetničkih i znanstvenih tekstova o smislu života - 1312 pr. n.e., Židovska Tora, na Sinaju Mojsije predaje Božju mudrost - 1000 pr. n.e., Stari zavjet, zbirka 51 knjige na aramejskom - 551 pr. n.e., Knjiga promjene, Konfucije poučava učenike o harmoniji svijeta i čovjeka - 550 pr. n.e., Tao Te Ching, Lao Tzu govori o principu Tao, energiji suprotnosti Yina i Yanga - 300 pr. n.e., Dhammapada, Budist Ashoka zapisuje osnove budističke doktrine - 50 n.e., Novi zavjet, zbirka 27 knjiga kršćanskih proroka - 632 n.e., Kuran, prorok Muhamed zapisuje Božju poruku - 1830 n.e., Mormonova knjiga, John Smith "otkriva" "pravo" evanđelje - 1892 n.e., Tablets of the Divine Plan, Abdul Baha utemeljuje Baha'i religiju - 1930 n.e., Message to the People, Marcus Garvey, Bob Marley i rastafarijanizam, jedina religija koja afirmira joint Znanstvena literatura, izbor: - 624 pr.n.e.,Thalesov teorem, Thales iz Mileta, filozofija, matematika, fizika - 570 pr.n.e., Pitagorin poučak, Pitagora govori o matematici i filozofiji - 427 pr.n.e., Država, Platonova ideja savršenog svijeta - 384 pr.n.e., Organon, Aristotelova zbirka filozofskih djela - 367 pr.n.e., Aleksandrijska knjižnica, Ptolomej skuplja djela antičke filozofije i znanosti - 1214 n.e., Opus Majus , Roger Bacon - 1473 n.e., On the Revolutions of the Celestial Spheres, Nikola Kopernik - 1643 n.e., Philosophiae Naturalis Principia Mathematica, Isaac Newton - 1664 n.e., Principia philosophiae , Rene Descartes - 1764 n.e., Filozofski rječnik, Voltaire - 1797 n.e., Metafizika morala, Immanuel Kant - 1807 n.e., Fenomenologija duha, G. W. F. Hegel - 1818 n.e, Kapital, Karl Marx - 1905 n.e., Posebna Teorija relativnosti, Albert Einstein - 1910 n.e., Filozofija kao stroga znanost, Edmund Husserl - 1913 n.e,. Totem i tabu, Sigmund Freud - 1946 n.e., Egzistencijalizam kao humanizam, J. P. Sartre - 1977 n.e., The Restoration of the Self, Heinz Kohut - 1992 n.e., Context of Being: The Intersubjective Foundations of Psychological Life, R. Stolorow & G. Atwood Umjetnička literatura, izbor: - 800 pr.n.e., Ilijada i Odiseja, Homer - 400 pr.n.e., Ramajana i Mahabharata, Valmiki, prvi indijski pjesnik - 900 pr.n.e., Pjesma nad pjesmama, Kralj Solomon - 1250 n.e., Zbirka pjesama, Rūmī - 1308 n.e., La Divina Commedia, Dante Alighieri - 1602 n.e., Hamlet, William Shakespeare - 1686 n.e., Proljetni dani, Matsuo Basho - 1774 n.e., Patnje mladog Werthera, J. W. Goethe - 1899 n.e., Hyperion, John Keats - 1922 n.e., Ulysses, James Joyce - 1922 n.e., Pusta zemlja, T. S. Eliot - 1933 n.e., The Winding Stair and Other Poems, William B. Yeats - 1964 n.e., Herzog, Saul Bellow - 1965 n.e., i--six nonlectures, e. e. cummings Nabrojano je izbor iz literature koja čini naš današnji "duh vremena". U ovom trenutku, ne postoji ljudsko biće čija perspektiva nije apsolutno određena ovim knjigama gore, htjeli mi to ili ne. Duh vremena stvara našu perspektivu, mi smo u nju uronjeni. Mnogima se ne sviđa činjenica da su određeni duhom vremena i pokušavaju postići "autentičnost" tako da duh vremena negiraju. To je vjerojatni motiv autora filma "Zeitgeist: The Movie". Autori pokušavaju dekonstruirati duh vremena pri čemu nam ne daju nove, bolje ideale. Iako sve knjige pokušavaju stvoriti nove i održavati stare ideale, to postižu drugačijim metodama. To čini razliku između religije, umjetnosti i znanosti. Religija vjeruje u jednu apsolutnu perspektivu u kojoj nema potrebe za promjenom. Znanost vjeruje da nema konačne perspektive već postoje samo privremene teorije koje su podložne redovitim paradigmamai. Umjetnost je negdje između znanosti i vjere. Svaki slikar zna da njegovo djelo nije apsolutna istina, ali mu isto tako ne pada na pamet da mijenja sliku svog prethodnika. Iako nam se Leonardova Mona Liza možda i ne sviđa u nekim detaljima, ne pada nam na pamet da joj, na primjer, docrtamo brkove. Onaj tko bi napravio tako nešto, prilično bi šokirao bi publiku svojim uratkom (Salvador Dali). Znanstvenik koji unaprijedi teoriju svog prethodnika nije izložen kritici već pohvalama. Tako Einstein koji je iz temelja promijenio Newtonovu fiziku nije ni "bolji" ni "lošiji" znanstvenik od Newtona. Međutim musliman koji se želi udati za katolkinju, ili obratno, apsolutno je "loš" i nije sasvim ljudsko biće. Iako je kontekst koji se stvara idealizacijom u sva tri slučaja posve drugačiji, svaki ideal, bez obzira kojom smo metodom došli do njega, ima sposobnost da nas "drži na okupu". Zašto je tako teško pokrenuti ideale? Postoji više teorija o tom problemu od kojih su meni najbliže ove dvije; teorija o konfliktima psihičkih struktura (Freud) i teorija o nedostatku psihičkih struktura (Kohut). Po Freudu, naš ego i superego su konfliktu. Pokretanje superega značilo bi uništenje ega i obratno. Naš self je, prema tome, jedna "zona bez konflikta" u kojoj postoji miran suživot ega i superega. Svrha psihoterapije je da osvijesti ego i superego koji su u nesvjesnom, i da nauči klijenta kako da se bolji nosi i kako da izdržava ove unutrašnje konflikte, na primjer tako da prihvati svoje destruktivne fantazije. Kohut ne stavlja konflikt u prvi plan. Njemu je u prvom planu nedostatak ideala koji bi usmjerili naše ambicije u kreativnom pravcu. Po njemu, do nedostatka ideala ne dolazi zbog potiskivanja superega već zbog toga što osoba u životu nikad i nije imala prilike doći u kontakt s nečim lijepim, empatičnim ili stabilnim. Do ove razlike u koncepciji ideala možda dolazi i zbog toga što su ideali još postojali u doba Freuda u obliku patrijarhalnog sistema, crkve, države, rasne i rodne podjele. U vrijeme Kohutovog djelovanja ovi sistemi i strukture već su prilično rastočeni i dovedeni u znak pitanja. Suvremeni čovjek ne pati od osjećaja krivnje zbog prejakog superega već više pati od straha i srama zbog potpunog nedostatka ideala. To je tzv. pomak od Čovjeka krivnje (Freud) prema Tragičnom čovjeku (Kohut). Tragedija je u tome što "naši neuspjesi uvelike nadmašuju naše uspjehe", na kraju života samo rijetki pojedinci mogu ustanoviti da je njihov život bio smislen i mogu umrijeti pri čemu im je "srce na mjestu". Većina, na žalost, može reći da im je život bio besmislen i promašen i da u vremenu koje im preostaje do smrti nemaju šanse da naprave nešto smisleno. Po meni, najbolji način za pokretanje ideala je učenje. To je zapravo jedini način da shvatimo svu širinu i genijalnost nekog proroka, umjetnika ili znanstvenika. Spoznaja nečije genijalnosti je jedini način da stvorimo svoj vlastiti ideal. Ta se genijalnost može očitovati u nečijem znanju, snazi, mudrosti, ljepoti, a sve su to zapravo varijante empatije za kojom se uvijek čezne. U svakoj od gore navedenih knjiga naći ćemo neku varijantu empatije iako je možda nećemo na prvi pogled prepoznati... Kao što je rekao naš Tesla: "Svi moramo imati ideal koji usmjerava naš život i čini nas sretnima, pri čemu nije važno radi li se o religiji, umjetnosti, znanosti ili bilo čemu drugom, sve dok taj ideal funkcionira kao jedna duhovna snaga. Od neizmjerne je važnosti za opstanak ljudskog roda kao zajednice da jedna takva duhovna koncepcija na kraju pobijedi...". Thu, 26 Aug 2010 15:59:33 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/6-majka-i-dijete/981-ne-prepoznajem-vie-svoje-dijete.html#982 Dragi nemoćni roditelji! Vrlo ste sažeto i jezgrovito postavili problem, što znači da se u njemu krije i rješenje. Dali ste odgovore na koje ću ja pokušati postaviti pitanja :P Napisali ste da je vaša kći bila divno dijete. Očito, ona to više nije, što je vidljivo iz Vašeg potpisa na kraju teksta. D.W.Winnicott, čuveni engleski pedijatar i psihoanalitičar još je u prošlom stoljeću napisao: „Ne postoji takvo što kao što je dijete!“ To znači da je majka (roditelj) ta koja stvara dijete, a dijete stvara majku. Možemo se zapitati tko je koga prvi započeo stvarati? Isto tako možemo reći: „ako nema djeteta, nema ni majke“. Roditelji se često „žrtvuju“ za svoje dijete. Odriču se svojih potreba u korist djeteta koje su stavili na pijedestal. Ali, koga su oni tamo postavili? Da li je to ovo njihovo stvarno dijete od krvi i mesa ili je to neko zamišljeno idealno dijete? I dok se roditelj klanja tom djetetu-zlatnom teletu, čineći „sve za njega“, njihovo stvarno dijete možda stoji neprimjećeno u kutu, samo i neshvaćeno. Kažete da vaša kći u razgovoru sa stručnjacima ne pokazuje svoju pravu narav. Što bi uopće bila nečija prava narav? Da li je to ono što pojedinac osjeća o samome sebi ili je to ono što njegova okolina vidi? Suvremeni teoretičari self psihologije razmišljaju o sebstvu ne kao o posebnom području uma vec kao o organizaciji utisaka sjecanja određenog tipa ili vrste iskustva. Djetetov osjećaj samoga sebe prilagođen je sredini, koju stvaraju roditelji i ostali koji se o njemu brinu. Pa gdje je onda „smještena“ određena osoba ako nije u njenom vlastitom umu? Čiji je „vrag koji je ušao u nju“? Bojite se da ćete i vi završiti kod psihijatra. Čemu taj strah od nečega što se već dogodilo? Tražeći pomoć za svoje dijete, Vi ste je tražili i za sebe, jer to je neodvojivo. Psihijatri često kod mladih dijagnosticiraju tzv. poremećaj osobnosti. Možda bi ispravnije bilo reći da se tu radi o poremećaju odnosa? To su samo neka od pitanja. Ali, da ne bih samo postavljala pitanja, evo i jednog odgovora: Mišljenja sam da nitko ne bi trebao završiti kod psihoterapeuta. S njim bi se, možda, trebalo početi. Uz malo sreće i dovoljno povjerenja s obje strane, može se (često po prvi puta u životu) dogoditi susret sa samim sobom. Može se dogoditi iskustvo prepoznavanja samoga sebe preko onoga drugoga. Može se dogoditi da prepoznajući sebe, prepoznamo i onoga drugoga. Može se dogoditi da prepoznavanjem toga tko je moje dijete, prepoznam tko sam ja i obrnuto. Može se dogoditi da nemoć postane moć. Thu, 26 Aug 2010 13:42:41 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/5-multimedia/979-empatija-i-sram.html#979 . Može li empatija izliječiti sram: [center]http://www.youtube.com/watch?v=qQiFfA7KfF0&feature=related[/center] Fri, 20 Aug 2010 14:17:51 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/5-multimedia/978-empathic-civilisation.html#978 . O empatiji: [center]http://www.youtube.com/watch?v=l7AWnfFRc7g[/center] Fri, 20 Aug 2010 13:37:56 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/796-lijekovi-za-depresiju.html#977 Kažeš da postoji: "trenutak kada treba izgovoriti ono što mislim, želim, osjećam...". I u tom trenu: "zablokira mi mozak, kao da mi se oduzme tijelo i osjećaji, ostanem ukipljena...". Ja bih rekao da te tvoj self zapravo čuva od ogromnog rizika kojem se izlažeš uzvijek kada želiš svijetu pokazati svoje pravo lice. Na osnovu svojih ranijih iskustava ti već znaš da svijet nije uvijek spreman prihvatiti jednu novu i drugačiju perspektivu. Pokazati svoje pravo lice isto je kao i "bacati biserje pred svinje" jer bi one mogle "pogaziti ga nogama i rastrgati te...". Nije li to naš najveći strah? U trenutku kad se najviše i najiskrenije izložimo, svijet neće pokazati svoje empatično lice već će to biti lice bez smiješka i bez očiju. U svakom slučaju i ovaj Forum je dio svijeta. Osim toga, ja vjerujem da je to dio svijeta sa smiješkom i empatičnim očima. Sunčice, pokušaj ovdje reći što je to što želiš izgovoriti a ne možeš, o čemu misliš i što osjećaš. Moraš jednom početi, a ja mislim da je ovo posve dobro mjesto za takav početak :) Fri, 20 Aug 2010 12:27:02 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/975-agresija.html#976 . Da, i meni se čini da postoji velika razlika u mentalitetu ljudi sjevera i juga. Razlika je, između ostalog, i u radnoj etici koja je karakteristika sjevera a što se više približavamo jugu, radna etika se manje spominje. Radna etika je ugrađena u duh vremena i kontekst društva na taj način da afirmira rad, ambiciju i uspjeh. U nekim društvima je uspjeh nešto čime se može ponositi, dok druga društva smatraju uspjeh i ambicije razlogom za sram a ponositi se treba vlastitom skromnošću i samozatajnošću. Kad govorimo o radnoj etici obično mislimo na pojam protestantske radne etike. Protestantska radna etika nastala je nakon reformacije u 16. stoljeću U svojoj knjizi: "Protestantska etika i duh kapitalizma", sociolog Max Weber objašnjava nastanak kapitalizma kao tradiciju učenja Martina Luthera i Jeana Calvina. Martin Luther je, samo da se podsjetimo, 31. listopada 1517. na vrata crkve u Wittenbergu izvjesio na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Proglas je izazvao veliko zanimanje javnosti i veoma brzo je preveden na njemački jezik (izvorno ga je Luther napisao na latinskom jeziku) te proširen diljem Njemačke. Rasprava o oprostu brzo se pretvorila u napad na papinstvo, Evo što je rekao M. Luther: 'Više se bojim svog vlastitog srca nego pape i svih njegovih kardinala. Ja unutar sebe imam najvećeg papu, svoj Self...' Prema Lutheru spas kršćaninu donosi vjera u Kristovu žrtvu iskupljenja, ne dobra djela koja čini; izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja nego Sveto pismo; Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sam Bog. Krajem 1520. javno spaljuje papinu bulu, a u siječnju 1521. papa ga je zauzvrat izopćio iz Crkve svojom bulom. Ja osobno doživljavam protestantizam kao mnogo humaniju i empatičniju vjeru od katoličanstva. Ja vjerujem da je to zato što se protestantizam ne odriče svojih ambicija kako bi se identificirao sa svojim idealima kao što je slučaj u katoličanstvu. Još nekoliko Lutherovih "mudrih misli": - Onaj tko ne voli žene, vino i pjesmu ostaje budala čitav svoj život... - Ako mi nije dozvoljeno smijati se u raju, ne želim ići tamo... - Ono čemu tvoje srce teži i čemu stremi, to je tvoj pravi Bog... - Ja nikad ne radim bolje nego kad sam inspiriran ljutnjom. Kad sam ljut ja mogu pisati, propovijedati i moliti se bolje, čitav moj temperament je tada življi, razmišljanje brže, - Vraga nema tamo gdje se čuje glazba... Iako prilično daleko od apsolutnog humanizma i empatije, Luther je ipak puno bliži čovjeku i prepoznaje njegove potrebe i snove bez osuđivanja. Zbog toga se katolička i protestantska doktrina veoma razlikuju u više stvari. Na primjer, katolici su razvili doktrinu o Čistilištu. Prema Katoličkoj enciklopediji, Čistilište je: "mjesto ili stanje vremenite kazne za one koji ovaj život napuštaju u Božjoj milosti, ali nisu u potpunosti slobodni od lakih grijeha, ili nisu platili punu zadovoljštinu za njihove prijestupe". S druge strane, protestanti vjeruju da ćemo nakon smrti ići izravno u Nebo i biti u Gospodinovoj prisutnosti zbog toga što smo opravdani po vjeri u Krista. Katolička doktrina o Čistilištu me uznemiruje zbog činjenice da oni vjeruju da čovjek mora pa čak i može platiti ili zadovoljiti za svoje grijehe. Interesantno, ali to ima za posljedicu jako nisko mišljenje o dostatnosti i učinkovitosti Kristova pomirenja na križu. Jednostavno rečeno, rimokatoličko gledište o spasenju podrazumijeva da Kristovo pomirenje na križu nije bilo dovoljno da plati za grijehe onih koji vjeruju u njega, te da vjernik mora okajati ili platiti za svoje grijehe, bilo kroz djela pokore ili vremenom provedenim u Čistilištu. Kao da pravedna djela mogu dodati onome što je Krist već postigao. Uglavnom, ako postoji neka skala prihvaćanja vlastite ljudskosti i vlastitih ambicija kao nečega čega se ne treba sramiti, sjeverne zemlje su, po meni, na višem stupnju u odnosu na južne. Ta viša razina humanosti se vidi i iz manjeg broja registriranih zločina i zlostavljanja u sjevernim zemljama. Belgija, jedina oaza katoličanstva među protestantskim okruženjem, statistički se izdvaja zbog velikog broja zlostavljanja i pedofilije u odnosu na protestantske susjede. To je posve logično jer znamo da negiranje i potiskivanje vlastitih ambicija ne dovodi do njihovog nestajanja. To dovodi do dvostrukog morala u kojem uvijek postoji opasnost da ambicije izrone na najgori mogući način u najgorem mogućem trenutku. Ako na povijest ljudskog roda gledamo kao na neprestanu borbu naših želja i želja svijeta, na našu tezu i svjetsku antitezu, možemo primjetiti da budućnost nije u konfliktu već u sintezi naše perspektive i perspektive svijeta. Ove dvije perspektive se ne moraju isključivati, one su zapravo kontekst, jedna za drugu. Luther je još jedan hrabri pojedinac koji se zauzeo za sebe i time nam dokazao kako zauzimanje za sebe ne mora uvijek razdvajati i osamljivati ljude. Naša hrabrost nas povezuje i približava našim idealima... Fri, 20 Aug 2010 12:05:33 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/7-smisao-meuljudskih-odnosa/692-odgoj-za-depresiju.html#841 Bok, Mama! Postoji jedno uvjerenje koje kaze da mnoge majke imaju potrebu ili osjecaj da svom djetetu nekako moraju udahnuti zivot, pa ga onda bjesomucno umiruju kad place ili neprestano provjeravaju da li dise dok spava. To je uvjerenje jednog pedijatra psihoanaliticara, D. W. Wnnicotta, koji kaze jos i ovo : „Sada bih zelio rascistiti samo jednu stvar, a to je da vase dojence u svom rastu i razvoju ne zavisi od vas. Svako je dojence bice koje se samo razvija. U svakom postoji iskra zivota, a to stremljenje zivotu, rastu i razvoju dio je njega samog, nesto sa cime se dijete radja i sto se prenosi dalje na nacin koji ne moramo dokuciti.“ Ova se baza emocionalnog zivota najaktivnije stvara dok je dijete jos malo, ali i u kasnijoj dobi (zapravo u bilo kojoj dobi) vrijedi isto sto i gore pise za dojence. Bice koje se samo razvija. Covjek je takvo bice. Sjecam se kako je moja majka reagirala dok sam jos bila u adolescenciji svaki put kad bih htjela negdje otici bez nje i tate, njene reakcije su cesto bile popracene zabrinutoscu i tjeskobom, a i kad bih otisla, zvala bi me svaki dan, provjeravala jesam li dobro, jesam li gladna/zedna, jel mi hladno/vruce, spavam li dobro… Ljubav i (cesto pretjerana) briga koju majke osjecaju, ne moze se usporediti ni sa cim. Kako ne biti prestrog, a ni preblag? Nije bitna mjera u kojoj cete biti prestrogi ili preblagi, bitna je mjera u kojoj cete biti stabilni i otvoreni. Mozda je to ta razlika izmedju odgoja i Odgoja, kako kazete. U jednoj varijanti, odgoj predstavlja zatvorenost, zabrinutost i ogranicenja, u drugoj pak otvorenost, stabilnost i pregrst mogucnosti. Oni roditelji koji su i sami dosegnuli odredjenu emotivnu zrelost, a koja im omogucuje da prigrle zivot umjesto da ga se boje, imaju dobre sanse da podignu takvu djecu. Cesto je dovoljno ne uciniti nista, nego biti tu, odobravati, tjesiti, diviti se i, neizbjezno, grijesiti. Kroz te male, spontane i nenamjerne greske, vase dijete vas ima priliku vidjeti kao osobu za sebe. A kroz „ne cinjenje“, ono uvidja da ga odobravate i razumijete kao jos jednu osobu za sebe. Tada je ono u prilici zadrzati i vas i sebe kao dvije osobe koje jedino na taj nacin imaju priliku ostvariti medjusoban odnos. „Popraviti stetu“ znacilo bi upravo to. Biti tu, otvoreni i stabilni koliko god mozete biti. „Popraviti stetu“ nikako ne znaci aktivno popravljati vase dijete. Ono nije odvojeno od vas na nacin koji bi vam omogucio da ga popravite izvana. Depresija je reakcija na nezdravu okolinu, ona je prilagodba djeteta na situaciju u kojoj se nalazi. Jedino se promjenom odnosa izmedju vas i vaseg djeteta moze „popraviti steta“, jer je ona iz tog izvora i dosla. Naravno da bi se vase dijete promijenilo (postalo sretnije i zadovoljnije) i u nekom od odnosa koje pruzaju razne psihoterapije (ili neki drugi pojedinci, grupe, mozda i rodbina), ali ako je ono zatrazilo pomoc od vas, to je jos bolja prilika. Ukoliko ne znate na koji nacin to ostvariti, pitajte, kao sto vec i jeste, gdje god mislite da biste mogli pronaci odgovor. Ono sto je bitno jest da dosegnete tu stabilnost i otvorenost pomocu koje cete biti oslonac koji ne prosudjuje i ne „odgaja“, oslonac koji je dovoljno stabilan da podnese sve ambicije koje dijete ima prema njemu, a da ga pritom ne pokusava modificirati. Na taj nacin omogucavamo da ljubav cini svoje. U slucaju bilo kakvih nejasnoca ili dodatnih pitanja, rado cu se potruditi razjasniti ili odgovoriti… Hvala vam na pitanju i sretno! Fri, 30 Jul 2010 15:42:12 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/827-retardacija.html#827 Bok Vlado, kako bi ti objasnio po self psihologiji metalnu retardaciju i slične bolesti koje se manifestiraju na takav način? Takvi ljudi rade (koliko je to moguće u takvom stanju)žive ali nisu baš ko normalni ljudi. Unaprijed hvala. Thu, 29 Jul 2010 19:14:57 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/803-koliko-je-stara-depresija.html#804 . Depresivni poremećaj star je koliko i ljudski rod. Depresiju su do našeg vremena, manje – više neuspješno, "držale pod kontrolom" mitološki sustavi, religije, patrijarhalni odgoj, fanatični nacionalizam. Kao što smo se i sami uvjerili, to nisu pravi "lijekovi" za depresiju, to su samo načini da se na nju zaboravi, zato i nisu izdržali test vremena. Onaj tko se bori u ratu ili tko nema sredstava za život jednostavno ne može biti depresivan jer, kao što znamo, postoje i mnogo gore stvari od depresije. Dakle, ova "epidemija" depresije u ovom stoljeću uopće ne znači da je prije bilo bolje, upravo obratno. Kao što je rekao Marx: "Religija je opijum za narod", narod neće osjetiti svoju patnju dok opijum djeluje. Opijum više ne djeluje! Sa razvojem društvenih odnosa, napretkom tehnologije i rastom standarda, konačno možemo reći da svatko od nas ima slobodnog vremena upitati se što zapravo želi od života i koliko njegov život ima smisla. Konačno smo se oslobodili duhova prošlosti, dogmi, diktatora, predrasuda, gladi i bolesti. Danas smo slobodni da budemo to što stvarno želimo i možemo biti, a ne više to što nam drugi govore da jesmo. Više nećemo dozvoliti da nas krivo definiraju razni šamani, faraoni, kraljevi, svećenici, proroci i drugi čudaci. To je vrijeme iza nas. Danas možemo prepoznati kada nas okolina krivo prepoznaje i krivo interpretira. Što nas jako ljuti, s pravom. Ako dobro vidim, glavni problem u ovoj fazi odrastanja ljudskog roda jest – "samo" depresija. Depresija u suvremenom društvu znak je odrastanja ljudskog roda u kojoj je društvo potpuno preraslo mitove, religiju i predrasude, a još nije izgradilo savršenu empatiju. Ovdje spominjem empatiju kao jedini način da čovjek i društvo izgrade zdravi osjećaj sebe i smisla svog života. Jedino ako smo prepoznati od drugog čovjeka možemo reći da smo živi i jedino se tako možemo osloboditi straha od smrti i zaborava. Dakle, depresija može biti i znak da se naša civilizacija mijenja i raste. Što se prije izgradi jedani globalni sistem empatije, u kojem će svaki pojedinac imati pravo izraziti se na svoj autentični način, depresija će prije nestati. Taj se sistem već gradi kroz globalno umrežavanje i povezivanje na Internetu i na razne druge načine. S druge strane, postoji ogroman strah od promjene i zato je tranzicija iz starog društva u novo tako spora. Ma koliko tradicija bila loša po nas često nostalgično ne odustajemo od nje jer nikad se ne zna, može doći i nešto gore. Ja vjerujem da može biti samo bolje Danas ovdje, između nas, već postoji jedno opće ljudsko razumijevanje, izgradila se baza empatije na globalnom planu i više se nitko ne treba bojati da će ostati sam... Wed, 28 Jul 2010 21:03:50 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/767-trebaju-li-nam-drugi-ljudi.html#795 Najpoznatija knjiga mu je: "Humanism of the Other", a interesanto je čitati i njegove eseje o Talmudu i Kabali: "New Talmudic Readings". Dok čekaš da ti sa Amazona stignu knjige, možeš poslušati ovaj interesantan razgovor o njegovom liku i djelu: http://www.abc.net.au/rn/philosopherszone/stories/2006/1672842.htm Wed, 28 Jul 2010 15:35:05 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/620-to-znai-pounutrenje.html#791 Da, baš tako i ja mislim! Zanimljivo je kako je pojam Superega mijenjao svoje značenje tokom prošlog stoljeća. U Freudovo vrijeme, za vrijeme tzv. psihologije Id-a, Superego je bio dio psihičkog aparata koji je služio zauzdavanju nagona koji dolaze iz nesvjesnog ili Id-a. U vrijeme Heinza Hartmana, tzv. Ego psihologija, Superego je služio više kao organizator ličnosti a manje kao cenzor neprihvatljivih impulsa. U self psihologiji H. Kohuta superego se često spominje u njegovim ranijim radovima, dok se u kasnijim njegovim knjigama taj pojam rijetko susreće. Njegova svrha je da nam daje smisao života i usmjerava naše ambicije. U teoriji intersubjektivnosti R. Stolorowa superego označava kontekst u kojem se osoba nalazi i ništa više od toga. Moje osobno mišljenje je da ne postoji takva stvar kao što je superego. Za mene je Superego ono što ja zovem "mojom osobom B", dok je moj Ego ono što zovem "moja osoba A". Ako često čitaš ovaj forum nećeš biti iznenađeni mojom definicijom. Neki puta je dominantnija moja osoba A, neki puta moja osoba B, ali uglavnom su u harmoniji i dobro se slažu. Budući da je moja pounutrena "osoba B" obično dobre volje, mogu reći da je za mene moj superego - pounutreni smiješak! Wed, 28 Jul 2010 14:56:41 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/747-kako-nastaje-depresija.html#748 . Stvarno, mislim da ne postoji toliko različitih teorija za neku drugu bolest koliko postoji različitih teorija o nastanku depresije. Uglavnom su to biološko–genetsko-kemijske teorije. Jedni tvrde da je depresiju izazvala neravnoteža neurotransmitera i kemije u mozgu i predlažu razne inhibitore ili stimulatore serotonina i dopamina. Drugi, da nešto nije u redu sa živčanim putevima u mozgu pa predlažu da se neki živčani putevi prerežu ili izrežu. Treći, da čovjek nije potpuno predan društvu, zajednici, Bogu, da previše misli svojom glavom, da je obijestan, agresivan, ambiciozan i uglavnom grešan, na različite načine. Zapravo, rijetko da sam vidio neku drugu teoriju depresije osim ove tri gore navedene. Interesantno, ove teorije imaju jedan zajednički nazivnik: Sa depresivnom osobom nešto nije u redu! Ili, drugim riječima - depresivna osoba je sama kriva za svoje stanje. Izvor njenih problema je unutar osobe same. Bolest će proći ako osoba prizna svoje greške i radom na sebi pročisti se i postane bolji član društva. Ja mislim upravo suprotno. Depresija je najbolji mogući način da se osoba prilagodi nehumanom društvu. To je lijepo rekao R. D. Laing: "Depresion, as our present destiny is achieved only by outrageous violence perpetrated by human beings on human beings..." Iako se bavim psihologijom već tridesetak godina, još uvijek se iznova čudim ljudskoj potrebi da sebe krive za grijehe svojih otaca. Zašto čovjek ima potrebu da zaštiti svog zlostavljača i da, aktivno, u sebi, traži greške koje će opravdati zlostavljanje? Kako uopće opravdati zlostavljanje kad nam zdravi razum govori da zlostavljanje nismo zaslužili? Depresija je samo jedan puno blaži oblik ludila kojim odustajemo od vlastitog zdravog razuma. Opet bih citirao Lainga: "Insanity - a perfectly rational adjustment to an insane world...". Kako je moguće da je pojam "Štokholmski sindrom" nastao tek krajem prošlog stoljeća? Kao i izrazi - viktimizacija ili pranje mozga? Je li moguće da ove pojave nisu postojale do tada ili je društvo tek sada došlo do stupnja da se može baviti ovim problemima. Ja vjerujem u ovo drugo. Kako ja gledam na taj problem, epidemija depresije koja nas je zadesila posljednjih četvrt stoljeća ne znači da je društvo u krizi, upravo suprotno. Svijet si danas, nakon dvije tisuće godina psihoze, može dozvoliti jedan puno lakši poremećaj, depresiju. Možda se čini pretjeranim tvrditi da je društvo bilo u psihozi do druge polovice dvadesetog stoljeća. Možemo povezati psihozu s inkvizicijom u 15. stoljeću. Već se čudimo što su žene spaljivane kao vještice još u 19. stoljeću. Ne želimo povjerovati da su crnci linčovani u 20. stoljeću. U našoj zemlji djeca nisu ubijana u logorima jer su bila ciganska i židovska djeca. Masovna psihoza je zaista trajala do prije pola stoljeća, a u nekim zemljama s obaveznim vjeronaukom u školama traje još i danas. U našoj zemlji tragove psihoze i depresije možemo pratiti od 8 stoljeća. Nevjerojatno, ali naša zemlja je jedina u svijetu koja je već u 8. stoljeću potpisala sporazum s Vatikanom da se u potpunosti odriče svih svojih ambicija u zamjenu za zaštitu i priznanje crkve. To je, po meni, prava definicija depresije. Odreći se zdravog razuma i vlastite perspektive u zamjenu za osjećaj sigurnosti. Možemo shvatiti da nam je to bilo potrebno u osmom stoljeću kad su vremena bila nesigurna i nije bilo lako preživjeti. Ali povijest se opet ponovila prije manje od dvadesetak godina. Opet se naš narod odrekao svog zdravog razuma i vlastite perspektive u zamjenu za priznanje Vatikana. Na tvrđavi Lovrijenac u Dubrovniku na kamenu piše latinski natpis: "Non bene pro toto libertas venditur auro", što na hrvatskom jeziku znači: "Sloboda se ne prodaje za svo zlato!". Zašto smo zaboravili tako jednostavnu stvar? Mon, 26 Jul 2010 13:16:35 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/6-majka-i-dijete/547-strogost-ili-popustljivost-pitanje.html#746 Prihvatiti (takvo)dijete značilo bi prihvatiti svoje osjećaje prema njemu. To znači ne poricati svoju „naživciranost“. To znači prihvatiti svoju roditeljsku neučinkovitost u smislu savršeno funkcionirajućeg djeteta (tj. onakvog kakvog je roditelj zamislio da bi ono trebalo biti). Vjerojatno bi savršen roditelj mogao imati savršeno dijete. To bi ustvari značilo da je njihov odnos savršen. Pretpostavljam da biste Vi kao roditelj željeli barem dovoljno dobro dijete. B) Da bi dijete bilo „dovoljno dobro“, potreban mu je takav roditelj, tj. njihov uzajaman odnos trebao bi biti „dovoljno dobar“. Što to znači? Dovoljno dobar odnos podrazumijeva određenu količinu (podnošljive) napetosti koja je prisutna. Ta napetost potrebna je da bi roditelj mogao vidijeti svoje dijete što je tbolje moguće. Ali, roditelji slabo podnose napetost kad je u pitanju njihovo dijete. To nekako bolje uspijeva onom roditelju koji je svjestan svojih osjećaja prema djetetu, pa bili to i „zabranjeni“ osjećaji. Budući da takav roditelj ne troši silnu energiju da bi poricao ili potiskivao svoje osjećaje prema djetetu, on oslobađa prostor za empatiju. Empatija je sposobnost osjećanja tuđih osjećaja. Roditelj suosjeća sa svojim djetetom, tj. emotivno razumije djetetove osjećaje i potrebe a time može adekvatnije reagirati u određenim okolnostima. Dijete s „hiperaktivnim karakterom“ koje je često teško i samo sebi, također može vrlo dobro osjetiti kad je stvarno prihvaćeno od svoje okoline, a kada je ta okolina nastoji prikriti svoju "naživciranost". Još gore je ako ta okolina ispolji svoju "naživciranost" fizički kažnjavajući ili vrijeđajući dijete. Ali Vaše pitanje je bilo KAKO da se roditelj ne naživcira? Nikako! Čim imate dijete, morate se naživcirati. Pitanje je: Što da radim sa svojom ljutnjom prema tom djetetu? Prihvatite je. To, naravno, ne znači da ćete namlatiti ili izvrijeđati svoje dijete. Ta ljutnja je Vaša. Ona proizlazi iz činjenice da je preko puta Vas drugi čovjek (bez obzira koliko godina ili mjeseci imao). Taj drugi mali čovjek ponekad se jaaaaako razlikuje od onoga što smo zamislili. Otkrivanje toga može biti prava pustolovina. Pustiti ili kazniti – to će tada biti u drugom planu. :) Mon, 26 Jul 2010 12:22:01 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/726-empatija-u-knjigama.html#733 . Da, knjige nisu ljudi, ne mogu nas vidjeti niti doživjeti, niti nam reći što misle baš o nama! Ipak, kroz njih govore autori, ljudi, koji bi, da nas upoznaju, o nama rekli mnoge lijepe stvari. Takvo je moje mišljenje o književnosti i umjetnosti uopće. Ako je umjetničko djelo kvalitetno, imat ćemo osjećaj da je pred nama ne stvar, objekt, već živo biće sa svojim vlastitim životom i vlastitom perspektivom. Kada ja sretnem takvo jedno umjetničko djelo, bilo u knjizi, slici ili glazbi, imam onaj poznati osjećaj reciprociteta. Ja čitam knjigu, knjiga čita mene, ja gledam sliku, slika gleda mene, ja slušam glazbu, glazba sluša mene. Hoću reći da se osjećam prepoznato iako s druge strane nema nikoga tko bi me prepoznao. Ili možda ima? Od knjiga koje sam čitao i koje su promijenile smjer mog života ja bih spomenuo knjigu "Herzog", Saula Bellowa, knjigu "Tetovirani čovjek", Raya Bradburya i knjigu "Analiza sebstva", Heinza Kohuta. Sve tri knjige u prvi plan stavljaju empatiju, svaka na svoj način. Kohut to radi znanstveno, Bradbury pjesnički a Bellow epski. Svejedno, svaka na svoj način, ove su mi knjige dale toliko empatije da je danas čak mogu davati i drugima, u boljim prilikama, barem. Još bih spomenuo i knjigu Milana Košute – "Susret kao lijek". To je trenutno jedina knjiga o psihologiji empatije na našem jeziku knjižarama. Izbjegavam hladne i suhoparne knjige koje samo dijele savjete a takvih, na žalost, ima i previše... Sun, 25 Jul 2010 16:07:02 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/522-ljubav-vs-seksualnost.html#731 . "That married couples can live together day after day is a miracle that the Vatican has overlooked..." - Bill Cosby Ništa nije crno – bijelo pa tako ni kvaliteta veze obično nije ni apsolutno dobra ni apsolutno loša. Stupanj i kvaliteta pounutrenja se kreću od poitpunog pounutrenja, "nirvane", do potpune simbioze, "ludila". Većinom, ljudi su negdje između ovih dviju krajnosti, s problemom koji se može zvati i krizom identiteta ili nekom vrstom narcizma, a čak su i neuroze jedan posebni oblik narcizma. Interesantno, i u nirvani i u psihozi, osoba se osjeća intenzivno povezana sa svijetom. Kod nirvane se radi o ljubavi prema svijetu, a kod psihoze o konzumaciji svijeta. Postoji mnogo filmova koji govore o nezdravim odnosima, a moja lista takvih filmova bila bi slijedeća: The Twilight Saga: New Moon, Breaking the Waves , Dogville, Gaslight, Psycho, Sunset Boulevard, Fatal Attraction, Paris Texas, Blue Velvet, Eyes Wide Shut, Wings of Desire, The Nightmare Before Christmas, Last Tango in Paris, Closer... Filmovi koji govore o zdravim odnosima i pounutrenju se ne snimaju tako često, barem po mom sudu. Za mene su to filmovi Woody Allena i Wesa Andersona. Nakon njihovih filmova uvijek se osjećam duhovno bogatije. Nedavno sam gledao film (nakon 20 godina opet) Harold and Maude. Film govori o pounutrenju i jako mi se sviđa! Jednako kao i animirani film Mary and Max koji mi izgleda kao fantastična ljubavna priča. Animirani film Up je remek djelo pounutrenja! Uglavnom, filmovi za djecu mi djeluju puno mudrije i zrelije nego filmovi za odrasle... Ali pitanje je bilo - kako prepoznati i prihvatiti drugu perspektivu i kako da drugi to u nama prihvati? Kao što sam već pisao ovdje, postoji otpor od prepoznavanja tuđe perspektive a taj otpor je strah. Strah da ćemo zauvijek nestati u tuđoj perspektivi. To govori i popularna Sarah Jessica Parker kad kaže: “To be in a couple, do you have to put your single self on a shelf?” Postoji i drugi, strašniji, način da se to kaže: "Mother of Otherness, Eat me!" a to je rekla Sylvia Plath. U njenom tragičnom slučaju to se i desilo. Dakle, tuđu perspektivu mogu prihvatiti jedino osobe koje su stekle dovoljno vjere u vlastitu perspektivu. Zato se od mladih ljudi i ne očekuje da budu empatični i suosjećajni. Prije punoljetnosti zakon oslobađa mlade ljude od onoga što bi bio zločin za odrasle. Ako se mlad čovjek ponaša asocijalno i nemoralno, njemu se može progledati kroz prste jer se od njega ne očekuje da je razvio osjećaj za tuđe potrebe i tuđu perspektivu, odnosno, savjest. Od odrasle osobe se očekuje da je dovoljno jaka i stabilna da može prepoznati tuđi karakter. Ako to ne učini, ide na sud. Prema tome, naša perspektiva je kontekst za perspektivu Drugog. Ambicije su kontekst za ideale. Što je naša perspektiva jača, moči ćemo dublje uroniti u perspektivu partnera. Sada pitanje glasi: "Kako osnažiti sebe?" Ako znamo da smo mi, naš Self, ono što želimo mi, a da je druga osoba, njen Self, ono što želi ona, bilo bi dovoljno da si dopustimo svoje ambicije i to bi trebalo dovesti do prihvaćanja tuđih ambicija. Tako se pitanje: "Kako prihvatiti drugog?" pretvara u pitanje: "Kako prihvatiti sebe?". Na ovo pitanje znamo odgovor - tako da nas prihvati netko drugi. Ne možemo davati empatiju ako je nismo primili. U popularnoj "self help", "new age" ili "duhovnoj" literaturiu puno se piše o suosjećanju i pozitivnom mišljenju. Sada konačno možemo razumjeti zašto ništa od toga ne djeluje niti je ikada djelovalo. Svi znamo da je dobro voljeti ali nitko ne zna kako. Ne treba biti atomski fizičar da primjetimo da je ovo zatvoreni krug; ambicije su kontekst za ideale, ideali su kontekst za ambicije. Empatija koju nam daju drugi, pokreće naše empatiju prema drugima. Na Dalekom Istoku taj se ciklus opisuje promjenom yina u yang i obratno: kada yin dosegne svoj vrhunac, mijenja se u yang, a kada yang dosegne svoj vrhunac, mijenja se u yin za što jasnu sliku imamo u prirodi: kada noć dosegne svoj „kraj“ prelazi u dan, i obrnuto. Iris, sad već znaš odgovor na svoje pitanje! Ako želiš napraviti nešto za sebe bilo bi najbolje da kažeš nešto o sebi. Na primjer, što ti očekuješ od svog partnera i veze, što želiš od života, koje su tvoje ambicije? Ako budeš hrabra i pokažeš svoje pravo lice, stvari će se početi mijenjati na bolje... Sun, 25 Jul 2010 15:14:40 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/681-roditeljska-qbrigaq.html#688 . Problem je u tome što se dijete identificira sa zlostavljačem pa misli da su stavovi koje je čuo od zlostavljača njegovi vlastiti. Uobičajeni stav je: "Nisam vrijedan da živim, bolje da me nema...". Curt Cobain je to rekao pjesmom - I Hate Myself and Want to Die. Curt nije znao da on zapravo ne mrzi sebe, već ga mrzi netko njemu blizak. Da je to znao, možda bi izbjegao tragični kraj - samoubojstvo. Kako izbaciti tog "Aliena" iz sistema? Trebamo znati da, iako nam Alien stvara groznu patnju, ipak je on to što nas drži na okupu. Zato ga je nemoguće izbaciti iz sistema. Njega se može samo zamjeniti nečim boljim. Ljudi često nalaze relativno "bolje" zlostavljače i identificiraju se s njima. Pravo rješenje je zamijeniti perspektivu zlostavljača svojom vlastitom. Na žalost, postoji velika vjerojatnost da mi uopće ne znamo što je naša perspektiva. Do sada je nitko, pa čak ni mi, još vidio nije. Kako da onda znamo tko smo mi, a tko zlostavljač? Uz malo sreće, možemo pronaći dovoljno empatičnu osobu koja nas može prepoznati i upoznati nas s nama samima. Na žalost, bojim se da ne možemo ništa učiniti sami, ne možemo se sami pronaći, to za nas mora učiniti netko drugi. Može li ovaj forum imati takvu ulogu? Ja se svakako nadam da može! Onome tko ima hrabrosti napisati nekoliko riječi o sebi, mogu garantirati da niti jedna riječ neće proči nezapaženo.! Fri, 23 Jul 2010 16:20:47 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/7-smisao-meuljudskih-odnosa/664-platon-a-ne-prozac.html#665 Bok Platon! Baš mi je drago da si se zainteresirao za ovu temu... Moram priznati da nisam čitala tu knjigu koju spominješ, ali što se tiče liječenja depresije pomoću filozofije, rekla bih da je moguće. Ono što meni osobno najviše doprinosi "izliječenju" ili prije bih rekla iscijeljenju, je upravo ta druga perspektiva koju držim u rukama, koju čitam i razumijevam, a da istovremeno imam osjećaj kao da ona mene drži u rukama, kao da me razumije. Uz spoznajne procese koji se dešavaju za vrijeme čitanja, ono "pozadinsko" što doista iscjeljuje, što umanjuje depresiju, je neka vrsta odnosa koju ostvarujemo s onim tko je napisao te riječi koje čitamo. Mogli bismo reći da je ta osoba za nas ideal, a što je, uz ambiciju, najvažniji stup u izgradnji kohezivne (stabilne), pa time i manje depresivne, ličnosti. Dok bi nam prozac davao samo iluziju kohezivnosti i integriteta, umjetnu utjehu i smirenje, Platon nam daje tu drugu perspektivu toliko bitnu za jačanje selfa. Preporučila bih ti jednu granu filozofije koja se zove hermeneutika (umijeće razumijevanja), koja lijepo govori o toj isprepletenosti perspektiva i na neposredan način o empatiji... tu se na lijep način isprepliću filozofija i psihologija, a i čitajući takvu literaturu, mogao bi dobiti odgovor na pitanje jesu li filozofi depresivniji od prosječnih ljudi (za što smatram da je još jedna generalizacija; ja sam za vrijeme studija upoznala mnoge profesore koji se bave filozofijom i pišu filozofske tekstove, a koji su vrlo duhoviti, domišljati i entuzijastični pojedinci). Za početak preporučam "Klasici hermeneutike" koje je uredio Jure Zovko, a u kojima se nalaze tekstovi bitnih likova u hermeneutici kao što su Gadamer, Dilthey, Schleiermacher, Hegel, Heidegger i drugi... Nadam se da si kroz ove odgovore barem donekle zadovoljio svoju znatiželju, ali ne dovoljno da ne bi i dalje istraživao i čitao... bilo kakvi komentari, kritike ili pitanja i u daljnjem tvom proučavanju su dobrodošli! Thu, 22 Jul 2010 17:00:02 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/8-psihologija-i-umjetnost/645-varavska-i-cvjetni-trg.html#647 Ljudska potreba za druženjem, razgovorom, diskusijom, preispitivanjem svojih i tuđih stavova dovela je do raznih oblika društvenog organiziranja i okupljanja – od druženja prijatelja u krčmi, zajedničkog sjedenja i raspravljanja mladih o vječnim životnim pitanjima u mjesečinom obasjanim ljetnim noćima pa sve do grčke agore i rimskog foruma – viših oblika demokracije (iako nepotpune, ako uzmemo u obzir sitnicu zvanu ropstvo cijele jedne kategorije ljudi). U ruralnim sredinama, ta je potreba često suspregnuta nametnutim autoritetom vladara, hijerarhije, crkve, a kao posljedica toga nastaje unutarnja autocenzura koja ne otvara prostor za neke nove i drugačije informacije, za nekoga tko želi mijenjati sustav, koja potiče ksenofobiju, strah od drugog i drugačijeg. Nastanak i razvoj trga kao prostora slobode u gradovima simbolizira i osvajanje prostora za slobodnu komunikaciju i za prihvaćanje drugog i drugačijeg. Ta se potreba jednostavno i manifestira kroz prostor i dominantne vertikale i topografiju grada i sela - glavni trg zauzima veliko emotivno značenje u imaginarnom životu grada. Prevedeno na hrvatske i zagrebačke uvjete – Trg bana Jelačića trg je državne prijestolnice, metropole i glavno stjecište vektora emotivne usmjerenosti u prostoru. Za svakog Hrvata iz manjeg mjesta, prvi dolazak na taj trg predstavlja značajno dostignuće. Članovi brojnih amaterskih skupina iznimno su počašćeni mogućnošću da se predstave plesom i pjesmom baš na prostoru toga svog glavnog i najvažnijeg trga. No, Trgom bana Jelačića prometuje tramvaj, buka je, gužva je pa tako taj trg i ne ispunjava zadaću trga - agore ili foruma. Iako se tu postavljaju pozornice i izvode brojni programi, potreban je razglas koji je uvijek nekako umjetan i preglasan i kao da nas više otuđuje nego približava izvođačima, a usmjerenost na dolaske i odlaske tramvaja odvlači pažnju i koncentraciju od samog zbivanja. Prostor manjeg trga na kojem je komunikacija nekako neposrednija, intimnija i normalnija, prostor je Cvjetnog trga. Taj trg, koji prije stotinjak godina nije niti postojao u današnjem obliku, jedina je zagrebačka pješačka zona koja oblikuje prostor trga. Ljudsku podvjesnu potrebu za zaštićenošću možemo prepoznati pri ulasku osobe u novi, nepoznati prostor, - većina ljudi stat će u kut, ili na mjesto gdje im je iza leđa zid, kako bi se zaštitili od napada s leđa. Prostor relativno malog Cvjetnog trga daje nam osjećaj male zaštićene konklave u kojoj se može mirno odnjegovati i malo slobodniji duh. Kroz povijest ovoga trga svjedočili smo prostoru tolerancije, suživota raznih klasa, raznih dobnih skupina koje jedne uz druge uživaju u razgovoru i prihvaćanju novog. Otvorenost raznim kulturama godinama omogućuju i prostori francuskog i talijanskog kulturnog centra, prostor knjižnice s brojnim predavanjima i književnim druženjima, prostor KIC-a, također otvoren predavanjima i diskusijama, prostor dvaju velikih kino dvorana (pokojnog kina Zagreb i kina Europa koje danas živi burnim mladenačkim životom) te blizina velikih knjižara koje svoje prostore otvaraju dijalogu i raznim zbivanjima. Dodajmo nebrojene kafiće, restorane, zalogajnice i dućane, te cvjećarne koje daju poseban romantični štih ovom trgu i dobili smo najjače emotivno žarište grada. Nasuprot tome, u prostoru sela ili manjeg mjesta; žarište zajednice, najistaknutiju točku pa i prostornu vertikalu predstavlja crkva. Čak i kad je trg pred crkvom glavno mjesto okupljanja, sama sjena zvonika koja se nadvija nad mnoštvo kao da nekako brani samostalno mišljenje, oblikuje se neizrečen konformizam i ljudi su skloniji jednoumlju i boje se preispitivati svoje stavove i stavove zajednice. Osoba nenaviknuta na mogućnost da postoji šansa za slobodno mišljenje, boji se svakog odstupanja od uobičajene rutine zajednice. Prostor gradskog trga za nju ne znači slobodu, koje se ionako boji, već mjesto koje bi trebalo pametno iskoristiti i napuniti. Poznat je fenomen pod nazivom "horror vacui" – strah od praznog prostora, koji je čovječanstvo stoljećima nagonio na stvaranje ornamenata i ukrasa, dekorativno i opsesivno ispunjavanje praznina u strahu od praznog, nedefiniranog prostora. Prenesimo to s dvodimenzionalnog prostora na arhitekturu i urbanizam grada i vidjet ćemo katastrofalne posljedice po cijeloj Hrvatskoj – preizgrađenu podsljemensku zonu, prenapučenu apartmanizaciju i betonizaciju obale, iskorištenost građevinskih parcela do samog ruba i uništavanje zelenog pojasa, parkova, šuma, nebrigu za prirodu. Nejasan odnos između privatnog i javnog, u višestoljetnom buntu protiv nametnutog državnog, a bez svijesti o javnom, zajedničkom, korisnom prostoru susreta, rezultirao je konfliktima i sukobima između autohtonih stanovnika gradova i došljaka ("purgera i dotepenaca" ili "fetivih i vlaja", svejedno), beskorisnim prepucavanjem o tome čija je kultura starija i važnija, tko se kome nametnuo i tko je od koga trebao učiti kako se ponaša u gradu. Pri tome se, čini mi se, zanemarila važnost straha, iskonske i snažne emocije koja leži u podlozi gotovo svake naše aktivnosti – straha od odbacivanja, straha od neprihvaćanja, straha od promjene, straha od drugačijeg i nepoznatog, straha od iskazivanja vlastite osobnosti. Komunikacija i razgovor, čini mi se, predstavljaju jedini put dosezanju novih spoznaja. Tek preispitivanjem vlastitog mišljenja u dijalogu s drugim postajemo svjesni vlastitih stavova. U slučaju da nam razmjena misli nije omogućena ni dozvoljena, vlastiti stavovi ne mogu niti nastati. Spomenut ću još jednu mogućnost komunikacije, koja se, začudno, također zove forum – virtualni prostor internetske zajednice u kojem ustrašeni pojedinac ne mora ni stajati iza svoje osobnosti imenom i prezimenom. Svjesni smo činjenice kako je hrvatska populacija na raznim forumima vrlo borbena, svađalački nastrojena i sklona uvredama. Poput onog zida koji u realnom životu "čuva leđa", anonimnost foruma daje ljudima lažnu sliku zaštite, ne dozvoljavajući im tako da stvore vlastite stavove, zaštićujući svoj identitet maskom nickova i ne omogućavajući da se u argumentiranoj raspravi odnjeguje demokratski duh dijaloga. Čemu ta intenzivna potreba Zagrepčana da obrane jedan stari ofucani trg koji je relativno nedavnom adaptacijom samo izgubio svoj nekadašnji šarm i arhitektonske i urbanističke vrijednosti? Iako je vrlo važna legalistička podloga cijelog sukoba, iako je važan sukobljeni odnos svemoćnog kapitala i duha zemlje u tranziciji koji se još pokušava boriti protiv njega, mislim da se iz vida izgubilo osnovno ljudsko stremljenje prema novom, boljem, istinitijem i iskrenijem duhu prave demokracije – prostoru agore. U obranu dobrog duha Zagreba – Zagija! :-) Wed, 21 Jul 2010 10:20:24 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/582-transseksualnost-to-je-to.html#619 Neki se roditelji jako iznenade i ako dijete želi promijeniti frizuru. Oni nisu u stanju prihvatiti tuđu volju i tuđe stavove. Čude se kako djeca mogu misliti svojom glavom: "Pa nisam te tako naučila..." Mon, 19 Jul 2010 11:52:47 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/591-fizika-oboljenja.html#601 . Ne, oboljenja se javljaju kad ta želja nije prepoznata... Fri, 16 Jul 2010 20:37:15 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/588-ideali-u-psihoanalizi.html#596 . Na ovom Forumu postoji izvrstan članak H. Kohuta o budućnosti psihoanalize http://psihoterapija.com.hr/index.php/tekstovi/49-psihoanaliza.html On kaže: "Vjerujem da će se psihoanaliza u ne tako dalekoj budućnosti ponovo ispitati, reorganizirati svoj temeljni položaj, preobraziti svoju baštinu u novu, kreativnu inicijativu. A, budući da je to znanost koja dopire najdalje u prostranstvo i dubinu ljudske duše, ja pretpostavljam da će ona biti predvodnik u revolucionarnom pothvatu pomicanja hijerarhije vrijednosti znanstvenika budućnosti. Ponos u jasnoj viziji i realizam pretvoriti će se u neproturječno zadovoljstvo ego funkcija. Ali znanstvena empatija, širenje i jačanje ovog mosta prema drugom ljudskom biću, bit će najviši ideal. Ako će analitičar voditi znanosti sutrašnjice u ovom smjeru, on će najznačajnije stupiti u odlučnu bitku budućnosti: borbu između humanog svijeta, svijeta u kojem se njeguju raznolikosti psihološkog iskustva i nehumanog svijeta, svijeta koji je predvidio Kafka, čije podvrgavanje kontroli i pravilnosti nalikuju neumoljivim zakonima koji formiraju organizaciju neorganske materije. Ne možemo predvidjeti kako će ta bitka završiti ili gdje će se pobjeda konačno nalaziti. Ali znamo na kojoj strani se psihoanalitičar mora boriti, na kojoj strani će psihoanaliza, ovo novo sunce među znanostima o čovjeku, isijavati svoje razumijevanje topline i svog objašnjavanja svjetla..." I ja dijelim njegovo mišljenje da psihoanaliza nije potraga za istinom već širenje našeg selfa kako bi se potvrdila naša ljudskost. Potraga za istinom je je karakteristika psihoanalize Freudovog doba. Tada se vjerovalo u apsolutnost istine i apsolutnost znanstvenih dokaza i znanstvenog mjerenja. Danas znamo da je svaki oblik istine, znanstvenog dokaza ili mjerenja rezultat međuodnosa promatrača i promatranog, dakle nije apsolutan već relativan. Kao što su to tvrdili Albert Einstein i Max Planck, otac kvantne fizike, sve ipak ovisi o perspektivi, sve je relativno. Interesantno, ali perspektiva i nije postojala prije 15 stoljeća, prije Fillipa Brunelleschija. Brunelleschi je prvi renesansni arhitekt i umjetnik koji je znanstveno pojasnio i opisao linearnu perspektivu. Prije njega, umjetnici su prikazivali prostor kao da je prostor jednak bez obzira na točku iz kojeg se promatra. Mi danas znamo da nam predmeti koji su nam bliži izgledaju veći od onih koji su udaljeni od nas. Prije Brunelleschija to se nije znalo. Postojala je apsolutna mjera prostora bez obzira na perspektivu. Tako i ja gledam na budućnost psihoanalize, kao na afirmiranje perspektive pojedinca bez potrebe da se dokaže koliko je ona "ispravna" ili ne. Psihoanaliza treba dokazati da svaki pojedinac ima pravo na svoju vlastitu perspektivu bez obzira bila ona "infantilna", "grandiozna", "narcistička", "egoistična", "neznanstvena"... Vjerojatno se zato suvremena psihoanaliza potpuno udaljila od medicinskih i psiholoških znanosti pa je sada integrirana sa suvremenom filozofijom. Suvremeni psihoanalitičari, Stolorow, Atwood, Orange, više su filozofi nego doktori. Možemo reći da se nauka o čovjeku vratila tamo odakle je i krenula prije desetak tisuća godina, iz stare Grčke, vratila se filozofiji... Fri, 16 Jul 2010 12:36:32 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/565-vana-pria.html#578 Da, to bi bio sitan detalj koji sam zaboravila spomenuti, kad kažem 'rad na sebi' ne mislim to doslovce, na samostalne brije i zatvorene krugove u kojima ja solipsistički raspravljam sama sa sobom, mislim na 'rad na sebi' uz pomoć ideala, osobe kojoj mogu vjerovati da će me 'prepoznati i vidjeti' i pomoći mi da pronađem neki svoj smislen, koristan i konstruktivan put... Wed, 14 Jul 2010 17:46:56 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/560-kraj-terapije.html#561 . Kako bi izgledao kraj terapije kod nekog self psihologa? To bi mogao biti, u idealnom slučaju, Heinz Kohut, otac self psihologije. Evo što bi možda rekla sretna klijentica svom terapeutu: "Heinz, mislim da se naš zajednički rad približio kraju! Uspjeli smo ojačati moj pravi self i moje kompenzatorne psihološke strukture toliko da mogu biti aktivna i kreativna. Moje aktivnosti su sada usmjere prema smislenim ciljevima. Moja posvećenost smislenim ciljevima i sam čin kreacije konsolidiraju moj self i daju mi osjećaj da sam živa, stvarna i vrijedna poštovanja. Moja, novo otkrivena, kreativnost pruža mi osjećaj užitka pa mogu reći da je moj život postao vrijedan življenja. Osim toga, osjećam se sigurnom i zaštićenom od poraznih osjećaja praznine i depresije. Iako sam s velikim užitkom svjesna svoje kreativnosti, ja više nisam manično hiperaktivna dok stvaram, kao što sam nekada znala biti. Svjesna sam produkta svoje kreativnosti i sebe kao centra inicijative. Te dvije stvari, moj self i produkt mog selfa više nisu odvojeni ili otuđeni kao nekada. Osim toga, danas mogu pokazati i izložiti sebe i svoje aktivnosti tuđoj kritici bez straha da ću se raspasti na dijelove. Danas znam da je do poboljšanja došlo zbog toga što konačno mogu integrirati one ideale za koje se zauzimala moja majka dok sam bila mala. Moja mi majka, tada, nije dozvoljavala da ju dovoljno idealiziram i da se identificiram s njom. Bez ideala i ciljeva, do sada nisam znala u kojem smjeru da uložim svoje energije i ambicije. Kroz dugogodišnje razumijevanje mojih otpora, danas se više ne bojim identificirati s majkom u nekim aspektima. Nestao je onaj strah da ću biti anihilirana u njezinom svijetu. To mogu zahvaliti tebi, Heinz, što si mi dozvolio da te neki puta koristim kao svoj uzor. S druge strane, moje ozdravljenje mogu zahvaliti integraciji mojih ambicija. Moj mi otac, u najranijem djetinjstvu, nije pružao dovoljno divljenja, odobravanja i empatije. Često je naglašavao one dijelove moje ličnosti koje sam ja već odavno prerasla a nije naglašavao one dijelove moje psihe koji bi odgovarali trenutnoj razvojnoj fazi. To su, uglavnom, bili moja ženstvenost, hrabrost, odlučnost i zdravi egzibicionizam. Te dijelove nije mogao prepoznati. Tako sam kasnije u životu često bila prisiljena izbjegavati situacije u kojima bih se previše izložila, zbog straha od kritike. Nisam mogla ponoviti situacije koje bi me asocirale na očevo povlačenje i hladno ignoriranje. Heinz, ti si prepoznao u meni baš te slojeve moje ličnosti koji su mi bili skriveni i tako ih vratio meni samoj! Još uvijek, u mojoj psihi, postoje slojevi iskustava do kojih nisam došla analizom. Neke su inhibicije još prisutne. Zdrav razum mi kaže da bi spomenuta iskustva mogla pokrenuti arhaičnu regresiju i nepovratnu dezintegraciju mog selfa. Svejedno, nema potrebe da istražujem ta iskustva jer mi moj self i moje kompenzatorne strukture daju dovoljno energije za kreativan, smislen i ispunjen život..." Mon, 12 Jul 2010 11:35:33 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/535-pitanje-sree.html#546 . Jako dobro pitanje! Može li netko biti "samo moj" i zašto to nije posesivnost? Odgovor je jako jednostavan. Taj "netko", bilo tko, je već sada naš, znao on za to ili ne. Postoji predrasuda o privatnom vlasništvu prema kojoj ima nekih stvari i nekih ljudi koji nisu naši. Ta se predrasuda stvara u djetinjstvu, nije urođena. Sva djeca na svijetu znaju da je svijet samo njihov i uživaju u tome. Odgojem, dijete se postepeno uči vještini izolacije od svijeta. Nauči se i pristojnosti, odnosno da ne uzima stvari koje nisu njegove. To je jedan tužan proces od osjećaja da "svijet je moj", pa do osjećaja "za mene nema mjesta na ovom svijetu". Neki ljudi su zadržali osjećaj da je sve njihovo negdje duboko u nesvjesnom i jako se ljute kad im to pravo netko osporava. To je posesivnost. Kao da je moguće osporiti pravo na nešto što je naše od rođenja. Citiram pjesnika Roberta Frosta: "The land was ours before we were the land's. She was our land more than a hundred years Before we were her people..." Fri, 09 Jul 2010 13:29:33 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/531-razlika-izmeu-empatije-i-mazohizma.html#532 . Ne znam nikoga tko je bolje izrazio razliku između empatije i mazohizma nego režiser Lars von Trier u svojim filmovima; Dancer in the Dark, Dogville, Lomeći valove. Ovi filmovi počinju s ogromnom empatijom ali se na kraju pretvaraju u ogromni mazohizam. Glavni junak (junakinja), uvijek završava kao žrtva. Kako se postaje žrtvom? Potpuna identifikacija s tuđom perspektivom dovodi do toga da se odričemo svoje vlastite. Za "mir u kući" podnosimo sve, čak i vlastitu žrtvu. Nekada su se, u starom zavjetu Bogu davale "žrtve paljenice". Tko zna, možda se na taj način može izbjeći prinošenje svoje vlastite perspektive kao žrtve ali nisam siguran. Kako možemo prepoznati da se naš ideal pretvara u našeg zlostavljača? Najvažnija kvaliteta našeg idela jest njegova moralnost odnosno njegov kapacitet da nas prepozna i prihvati bez ostatka. Ideal koji nas pokušava promijeniti u bilo kojem smislu to nije. Ideal koji u nama vidi bilo kakav grijeh još manje. Kako je onda moguće da većina ljudi, ovdje zaista mislim na "veliku većinu" ljudi, traži ideal koji će ih podjarmiti, posramiti i učiniti grešnima na sve moguće načine? Štokholski sindrom je pojava kod koje se žrtva često zaljubi, zapravo idealizira, svog mučitelja. Po nekim izvorima čak 27% žrtava otmice pokazuju takve simptome. Prvi puta je zabilježen u Stockholmu 1973 godine što ne znači da nije postojao i ranije. Tada se prvi puta dokumentirala pojava da žrtva otmice često "poludi" i "izgubi glavu" za svojim otmičarem. Self psihološko objašnjenje ove paradoksalne pojave veoma je jednostavno. Žrtva nema drugog self objekta osim otmičara a otmičar negira perspektivu žrtve. Jedina preostala perspektiva je otmičareva i zato ga žrtva sluša bez pogovora, čak sa velikim entuzijazmom, makar ju to vodilo i u smrt. Analogija između otmice i djetinjstva je toliko jasna da ju neću ni spomenuti. Dakle, pravi ideal u nama vidi ljudsko biće apsolutno bez grijeha, bez potrebe za sramom, sa vlastitim ambicijama i inicijativom. Meni je osobno takav ideal, pored ostalih, i Freud, jer je on prvi objasnio da su naše ambicije, naše želje i snovi, čak i oni destruktivni, nešto posve prirodno što se može prihvatiti bez srama. U povijesti ljudske vrste zaista ne vidim čovjeka koji je napravio takav napor i izložio se takvom riziku. On je bez srama pokazao svoje pravo lice i na taj način dozvolio svima nama da pokažemo svoj pravi self. Jedino je Freud toliko govorio o slobodi i zato se nikoga ne mrzi više od Freuda... Mon, 05 Jul 2010 11:04:34 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/516-homoseksualnost-i-homofobija.html#530 Da, to je kao i kod hipersenzibilnih osoba, koje u strahu od toga da ne izgube glavu, kako kažeš, postaju hiperhladne i emotivno distancirane. Onda zapravo ispada da što je slabija psihička struktura, to je jača obrana? Slažem se s ovim o seksualnosti, mada zvuči radikalno, pogotovo iz ove trenutne perspektive... ali baš tako, seks nekako zamagljuje pravu stvar i drži je podalje, pa se onda dogodi da dvoje ljudi pojma nemaju jedno o drugom i međusobno se uopće ne razumiju i ne vide, al zato imaju fenomenalan seks!!? Koja hrpa potiskivanja! Pa se sve to potisnuto preoblikuje u seksualno? Taj se proces valjda događa kod nimfomana..? Seks ih umiruje, jer je pogled u nečiju dušu (ili nečiji pogled u našu dušu) prestravičan... Pa svi znamo onu "Možeš imat moje tijelo, ali dušu ne!"... :) Mon, 05 Jul 2010 09:18:06 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/502-psihoterapija-znanstvena-ili-alternativna.html#529 "Ali ja te pitam što se događa sa stanovnicima države koja tako misli?" Hmmm...Zavisi od roditelja stanovnika. Onima koji se ne slažu s državom je teško, a onima koji se slažu je to činjenica. Mi smo najbolji, drugi nemaju pojma i to se jednostavno podrazumijeva. Oni koji se ne slažu postaju frustrirani, a kako se s tim nose je individualno. "Mene zanima, vezano uz temu 'razumijevanja tuđe perspektive i ulaženja u tuđu kožu', kako prepoznati granicu između empatije i mazohizma. Koji je trenutak u kojem možemo reći da smijemo prestati pokušavati razumjeti nekoga i da zbog toga nismo loša i neempatična osoba, jer bi tu energiju i emocije možda negdje drugdje mogli kvalitetnije, uspješnije i manje mučno upotrijebiti?" Mi uvijek možemo razumjeti tuđu perspektivu i nikad ne moramo prestati razumjeti. To uopće ne znači da zbog toga što razumjemo moramo i trpjeti. Dakle, uvijek možemo razumjeti, ali nikad ne moramo trpjeti mučenje. Osim, naravno, ako nismo na neki način primorani. Sun, 04 Jul 2010 19:01:40 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/499-akrofobija.html#500 Prema Self psihologiji, a i prema njenim kasnijim varijantama kao što je npr. intersubjektivnost, strukturu psihe čini odnos između našeg ega i našeg superega. Slično bi tvrdio i Freud da je još živ. Drugi naziv za ego su ambicije, a naziv za superego su ideali. U stvari, radi se o dva različita pogleda na svijet, o dvije različite perspektive. Ako nismo izgradili dovoljno dobar odnos između ove dvije psihičke strukture možemo se nesvjesno fiksirati samo na jednu od njih. Mnogi kritičari suvremenog društva govore da smo trenutno u fazi razvoja u kojoj dominira fiksacija na naše ambicije kao zamjena za pravi odnos. To znači da nesvjesno organiziramo našu psihu oko nesvjesnih fantazija svemoći, tzv. grandioznih fantazija a društvo u kojem živimo neki zovu i narcističkom kulturom. Jedna od takvih grandioznih fantazija, ako ne i najveća, je ona o letenju. Negdje duboko u nama postoji fantazija da možemo letjeti. Iako te fantazije mi ne možemo biti svjesni ipak ona upravlja našim životima i ljudi već cijelo jedno stoljeće lete u svim smjerovima a u posljednje vrijeme i hodaju po mjesecu. Neki puta, ako se nađemo na vrhu zgrade ili planine u nama se pokrene ova fantazija i tom trenutku naša jedina želja jest da pređemo preko ruba i poletimo. Drugi dio naše psihe, onaj koji vjeruje u fiziku, veoma je svjestan posljedica takvog čina. U nama se u tom trenutku javlja snažan konflikt i strah od smrti. Ako se želimo riješiti ovog straha bilo bi dobro da prihvatimo ove grandiozne fantazije kao svoju realnost. Još bolje bi bilo da se prestanemo definirati isključivo preko njih već da prihvatimo i svoju potrebu za idealima koji će nas bolje definirati. Veoma slična akrofobiji je i agorafobija, odnosno strah od otvorenog prostora. Ovdje se pokreće naša grandiozna fantazija da smo sami na svijetu i da osim nas nema nikog drugog. Suprotan mehanizam od agorafobije ima klaustrofobija, strah od zatvorenog prostora. Ovdje se pokreću fantazije vezane uz naš superego i naše ideale. Javlja se snažna želja da prestanemo postojati i da postanemo dijelom nečeg većeg od nas. To bi značilo, na neki način, smrt našeg ega... Fri, 18 Jun 2010 13:15:39 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/8-psihologija-i-umjetnost/498-to-hoe-ti-umjetnici-.html#498 Kada umjetnik stvara svoje djelo, ponekad se nada da će njime promijeniti svijet, ponekad samo želi da se netko nov stopi s njegovim vlastitim osjećajima, želi bez riječi, neverbalno, oblikom i bojom ili zvukom prenijeti svoja najintimnija unutarnja raspoloženja, ne shvaćajući ih ni sam u potpunosti, želeći u dijalogu s promatračem doznati što se ustvari krije iza njih. Poput čovjeka koji čita horoskope i želi doznati nešto o sebi iz tuđeg kuta gledanja, kao da bi neka osoba koja ne zna ništa o njemu mogla biti iskrenija i istinitija od ljudi iz njegove okoline koji ga tek površno poznaju, možda i zahvaljujući tome što se u svakodnevnim kontaktima prikriva, predstavljajući se ljudima maskom, a ne svojom pravom osobnošću, poput lutkara koji je smioniji u izražavanju svojih stavova kroz usta svoje lutke nego što bi to mogao sam izreći, tako i umjetnikovo djelo traži rezonanciju, suzvučje, akord s osobom koja ga promatra i analizira. Umjetničkog djela ni nema, ako nema nekoga da ga vidi... ;-) Evo kako ja to vidim kao povjesničar umjetnosti i muzičar. A što se vama čini? Mon, 26 Apr 2010 23:34:12 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/2-o-empatiji-i-druga-pitanja/496-intersubjektivnost-za-poetnike.html#496 Intersubjektivnost za početnike: http://www.psihoterapija.com.hr/index.php/tekstovi/181-intersubjektivnost.html Mon, 26 Apr 2010 22:31:58 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/7-smisao-meuljudskih-odnosa/495-razumijevanje-meu-ljudima.html#495 Čitajući Gadamera naišla sam na poticajnu misao, koja bi mogla biti značajna za pitanje međuljudskih odnosa. "Logika pitanja i odgovora pokazuje se kao dijalektika pitanja i odgovora u kojoj se pitanje i odgovor stalno izmjenjuju i razrješuju u kretanju razumijevanja. Jezik nije instrumentarij, alat koji primjenjujemo, nego element u kojemu živimo..." Ako tome pridružim još i njegovo određenje hermeneutike kao discipline kojoj je osnovna zadaća "premošćivanje ljudskog ili povijesnog razmaka između duha i duha", onda se to može vrlo lijepo dovesti u vezu s empatijom i intersubjektivnošću. Na koji je način moguće razumijevanje među ljudima, što se to dešava u dijalogu/odnosu, kako nas to iskustvo mijenja/stvara i ima li nas uopće bez tog razumijevanja, bez Drugoga koji na nas odgovara i koji nam povratno opet ostavlja prostora da odgovorimo na njega? Činjenica je da smo skloni "oponašati" druge, kao što umjetnici oponašaju prirodu kako bi je bolje shvatili provlačeći je kroz sebe i puštajući je potom natrag u svijet, ne bi li u drugima dotaknula iste predjele koje je dotaknula u njima. I čovjek na sličan način provlači Drugoga kroz sebe ne bi li ga shvatio, a njegovo sredstvo pri tome je empatija kao što je slikarevo sredstvo boja ili kiparevo glina. Kada vidimo drugoga da se smije, naša spontana reakcija je također smijeh, a najbolji primjer te prijelaznosti emocija je masovna histerija, u kojoj poput domino efekta jedna emocija obuzima čitavu masu ljudi. Moglo bi se i jednostavnije reći: Ljepota je prijelazna. :) Je li i empatija prijelazna, ljubav, sreća? Ako nas netko može primiti, hoćemo li se pustiti? Možemo li uopće znati/osjećati tko smo dok se ne pustimo, dok u tom puštanju nismo primljeni? Kao što jezik nije alat, nego element u kojemu živimo, tako ni čovjek nije objekt, nego subjekt u kojemu bivamo. U tom "premošćivanju razmaka između duha i duha", između "objekta i subjekta", je li moguće da dođemo do spoznaje da razmaka uopće nema? Eto mojih promišljanja, elaboriranih iz pozicije sociologa/filozofa... Ali može i jednostavnije, u obliku pitalice: "U ovom svijetu, čovjek je čovjeku .......?" Svaka ideja je dobrodošla! Mon, 26 Apr 2010 11:55:52 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/6-majka-i-dijete/492-zato-smo-takvi-kakvi-smo.html#492 Sva se djeca rađaju jednaka (čak i fizički, novorođenčad je dosta slična). Kako to da neki kasnije postaju zadovoljni i uspješni ljudi te vode ispunjen život, dok drugi, unatoč "genetskim predispozicijama", ne uspiju? Što točno podrazumijevamo kad kažemo - utjecaj okoline? Ili kad kažemo: "Tako su me odgojili!" Sve više slušamo da mladima u našem društvu nedostaju prave vrijednosti i smisao. Neki se pitaju kakva je uloga roditelja? Zašto "uloga"? Radi li se tu možda o nečemu mnogo utjecajnijem no što bi bila "uloga"? Sun, 25 Apr 2010 23:48:32 +0200 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/5-multimedia/391-heinz-kohut-video.html#391 . Heinz Kohut - on empathy: [center]http://www.youtube.com/watch?v=ZQ6Y3hoKI8U[/center] Fri, 19 Mar 2010 10:30:22 +0100 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/5-multimedia/380-idealan-razgovor-kohut.html#380 . Video: http://drupal.spidersilk.net/sites/default/files/opc/Heinz_Kohut.mov Sat, 13 Mar 2010 16:30:35 +0100 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/5-multimedia/379-idealan-razgovor-stolorow.html#379 . Video: http://drupal.spidersilk.net/sites/default/files/opc/Robert_Stolorow.mov Sat, 13 Mar 2010 16:29:10 +0100 http://psihoterapija.com.hr/index.php/forum/5-multimedia/251-donna-orange-video.html#251 . Interesantno predavanje: Donna Orange - video (http://fora.tv/2009/01/16/Beyond_Instinct__Intellect_Modern_Psychoanalysis) Wed, 17 Feb 2010 11:17:42 +0100