Petak, Svibanj 24, 2013
Text Size
Trenutno aktivnih Gostiju: 78 

Udruga za Self psihologiju i psihoterapiju u Zagrebu

  • Home
    Home This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Categories
    Categories Displays a list of categories from this blog.
  • Tags
    Tags Displays a list of tags that has been used in the blog.
  • Bloggers
    Bloggers Search for your favorite blogger from this site.
  • Login

Majka i Dijete

Posted by on in Razgovori
  • Font size: Larger Smaller
  • Hits: 2074
  • 6 Comments
 


Kakvo je naše društvo, euforično ili depresivno? Uprkos povremenim epizodama euforije, naše društvo, ne samo naša zemlja, već većina svijeta, jest ipak uglavnom - depresivno. Znači li to jednu globalnu prevlast Majke u odnosu na Dijete? 
 

 
psihoterapija, depresija, anksioznost



Majka i Dijete

Ovdje smo, do sada, uglavnom govorili o Majci kao o jedinom središtu oko kojeg mi organiziramo naš psihički život. To nije u potpunosti točno, moramo uzeti u obzir da svaki čovjek posjeduje još jedan, jednako svemoćan i savršen, centar psihičkog života. A to je - dijete!

Ono što je najviše zbunjivalo psihoanalitičare i filozofe tokom posljednjih dvije stotine godina, upravo je to - istovremeno postojanje dviju jednako legitimnih i organiziranih cjelina unutar ljudske psihe. Rekao bih da su, do Kohuta, svi psihoanalitičari, uključivši Freuda, Lacana, Klein, Ogdena, i sve druge, pokušali svesti, odnosno, reducirati psihički život na samo jedan centar organizacije iskustva, na samo jednu strukturu unutar psihe. Što nije točno. Na kraju krajeva, i ljudski mozak sastavljen je od dvije cjeline, od lijeve i desne hemisfere, između kojih postoji neprestani dijalog, razmjena doživljaja. Interesantno, ali treća struktura koja nastaje ovim dijalogom hemisfera, ne nalazi se u mozgu. Nalazi se u tijelu, a to je - ljudsko srce.

Od ova dva središta, onu jezgru organizacije koju doživljavamo izvan nas, zovemo Majkom. A to su zapravo naši - ideali.
Drugi centar našeg psihičkog života doživljavamo unutar nas samih. To je naše - dijete, a možemo reći da su to i naše - ambicije.
Ambicije i ideali moraju biti u odnosu, dijalogu. Kohut je to slikovito izrazio riječima - Ljudski je self poput električne iskre koja preskače od pola ambicija prema polu ideala.

Kako nastaje Majka?

Od trenutka začeća dijete je povezano s Majkom. Kroz pupčanu vrpcu Majka djetetu daje sve što mu je potrebno, čak i prije nego što dijete to poželi, čak i prije nego dijete to pomisli. To je stanje prave telepatije, za kojim se čezne ostatak života. Takvu harmoniju i mir mi više nikada ne možemo osjetiti.
Odmah po rođenju ova se idila raspada u tisuću komadića. Tamo gdje je nekada bio idealan, apsolutno savršen, sustav i cjelina, sada je potpuni nered i kaos. Više ne postoji ništa što bi dijete držalo na okupu. Tih sati i tih dana, dijete se uzalud pokušava organizirati, dobiti se, preživjeti.
Jedino što postoji u njegovom svemiru su zvukovi i šumovi, bljesak svjetla, tama, toplo i hladno, meko i tvrdo. Na žalost, između ovih senzacija, podražaja, fenomena, ne postoji baš nikakva povezanost. Ne postoji ni osjećaj za vrijeme i prostor, pa tako ne postoji ni kontinuitet u vremenu i prostoru. Iz dječje perspektive, ovaj pakao traje vječno.
Međutim, jedna stvar posjeduje trajnost u tom svijetu kaosa. To je Majčino oko. Oštri rubovi i igra svjetla i sjene, koju stvara Majčino oko, nešto je za što se dijete može uhvatiti. Majčino je oko prva stvar koja djetetu pruža, iako u početku veoma malo, kontinuitet u vremenu i prostoru. Nestanak oka, makar i na nekoliko sekundi, za dijete znači potpuni raspad, totalnu fragmentaciju na razinu izoliranih fenomena, dakle, povratak u pakao. Ako je Majka dovoljno empatična, ona će osjetiti koliko djetetu znači ovo uzajamno zurenje, i od kakve je ono važnosti za život djeteta. Manje empatična Majka neće biti toliko redovita, pouzdana, i istrajna u dijeljenju ovog zajedničkog iskustva empatije. Ona će možda dati prednost nekim drugim aktivnostima, npr. dojenju, iako je djetetu dojenje na drugom mjestu. Posve neempatična Majka bit će posve neredovita i nepouzdana u davanju svoje pažnje i empatije. U tom slučaju dijete će zauvijek ostati u svijetu u kojem vlada kaos, u svemiru bez početka i kraja, a kojeg zovemo - autizam.
Međutim, ako je Majka dovoljno dobra, dovoljno empatična, dijete će, malo po malo, organizirati sva svoja iskustva, podražaje i fenomene, oko Majčinog oka. Majčino oko postaje tada centar svemira, a sve što postoji u tom svemiru, postaje dijelom Majčina oka. Kao kad se oko zrna soli u slanoj otopini kristalizira veliki kristal, tako se i cijeli svemir organizira oko Majčinog oka. Majčino je oko jezgra kristalizacije svemira. Kad bi dijete moglo govoriti, vjerojatno bi Majčinom oku reklo - Ti si savršena, a ja sam dio tebe!
Svaki čovjek, u svom nesvjesnom, nosi ovu poruku cijeli svoj život, a svaka velika religija uzima Majčino oko kao svoj simbol. Majčino je oko ocean empatije i izvor života, Majčino oko je Bog!

Toliko o Majci, ali kako nastaje dijete?

Istovremeno i paralelno s kristalizacijom svemira oko Majčinog oka, odvija se drugi, jednako važan proces. U svemiru se pomalo uspostavlja druga jezgra kristalizacije, a to je - dijete. Dijete pomalo otkriva da nije bespomoćno, otkriva da i ono utječe na svijet, da je i ono također središte inicijative. Iz dječje perspektive dijete je centar svemira, i sve što postoji organizirano je oko njega. Čak i Majka, savršena i svemoćna Majka, postaje dijelom djeteta. Da dijete može govoriti, reklo bi - Ja sam savršeno, a ti si dio mene! Ovu grandioznu strukturu možemo zvati - Dijete! Dijete može postati cjelinom jedino ako od svijeta, od Majke, dobije povratnu informaciju da postoji, da zaista utječe na svijet oko sebe.

Tako se, malo po malo, stvara ono što je Heinz Kohut, otac self psihologije, nazvao - Bipolarna struktura ljudske psihe.
Ono što je nama, kao prosječnom čovjeku, najteže prihvatiti jest činjenica da čovjek nema jednu jezgru organizacije i kristalizacije, već dvije, a njihov odnos, dijalog među njima, ono je što zovemo - naše sebstvo.

Znači, naše sebstvo, naš identitet, uvijek je jedan razgovor između naše Majke i našeg Djeteta. Dok postoji razgovor, odnosno dijeljenje zajedničkih iskustava između Majke i Djeteta, sve je u redu. Problemi se javljaju kad ovaj razgovor, ovaj dijalog, postane - monolog. Tada prestaje svaki odnos, a sebstvo se lomi na sastavne dijelove, na Majku i Dijete. Majku se u klasičnoj psihoanalizi obično zove - superego, a Dijete je - ego. Monolog Djeteta često nazivamo - euforijom ili manijom, a monolog Majke obično nas vodi u - depresiju.
Slom dijaloga na monolog, odnosno rascjep cjeline na dva pola obično zovemo i - bipolarni poremećaj.

Kakvo je naše društvo, euforično ili depresivno? Uprkos povremenim epizodama euforije, naše društvo, ne samo naša zemlja, već većina svijeta, jest ipak uglavnom - depresivno. Znači li to jednu globalnu prevlast Majke u odnosu na Dijete?
Tome se ne treba čuditi. Ljudski rod, od svojih davnih početaka, vjeruje kako naši vlastiti doživljaji, utisci, iskustva, nisu točni, nisu istiniti, nisu objektivni. Svi smo naučeni da vjerujemo kako postoji jedna istina veća i bolja od naše istine. Učimo se kako je dobro odustati od svojih osjećaja jer netko sigurno zna bolje što bi trebali osjećati, čak i od nas samih. Kad govorim o Majci, to je ona Majka koja najbolje zna je li nam toplo ili hladno, jesmo li gladni ili smo siti, jesmo li tužni ili ljuti. Uz takvu Majku na svijetu nema mjesta za Dijete.
Na ovim stranicama pokušavamo pomoći Djetetu da se proširi, da izađe iz anonimnosti. Prevlast Majke u našem životu uvijek je samo - monolog.
A gdje smo tu mi?

 

Rate this blog entry:
Tagged in: dijalog dijete majka

Comments

  • Guest
    Tomislav Petak, 30 Studeni 2012

    Vlado, tvoj me tekst podsjetio na epizodu Seinfelda od neku večer. Georgeva cura je imala lutku koja izgleda ko njegova mama :) i koja ga je naravno izluđivala :)

    http://www.youtube.com/watch?v=4ggo8qbRjY0

  • Vladimir
    Vladimir Subota, 01 Prosinac 2012

    Nema sumnje, ovo je dobra ilustracija kako Majka ulazi i izlazi u ljude i objekte, i kako nas neprestano progoni. :)

    Meni je osobno najbolji ovaj fragment iz filma Woody Allena, New York Stories:
    http://www.youtube.com/watch?v=ZklxQ4PP7Y8

  • Guest
    Tomislav Nedjelja, 02 Prosinac 2012

    Da, gledao sam ga, super je :)
    Mama mu lebdi po gradu i konstantno ga omalovažava :)

    Koliko se sjećam film ipak ima dobar kraj, nekak se uspije osloboditi majke, kaj ne?

  • Guest
    Maja Nedjelja, 02 Prosinac 2012

    Da se nadovežem na temu. Gledala sam nedavno Brave crtić od Disneya, doživjela sam ga tematski kao prikaz transmutacije majke. Merida pretvara čarolijom majku u medvjeda, koja tek tada otkriva svoja ograničenja, dok ih Merida prihvaća. Na kraju majka i kćer žive zajedno u svojoj autentičnosti. Mislila sam se gledajući ga da je svijet spreman odrasti, ako je to svježa tematika za neke nove klince :-)

  • Vladimir
    Vladimir Nedjelja, 02 Prosinac 2012

    Majo, baš dobro što si povezala ovaj crtić s ovim člankom o Majci i Djetetu!

    Pa da, glavna junakinja, djevojčica, morala je pokazati svoju snagu i brinuti se o majci, kako bi majku bolje upoznala, i kako bi joj se približila. Na početku crtića dominantna je majka koja ne priznaje i ne vidi snagu svoje kćeri. Međutim, sudbina ju tjera da baš od svoje kćeri traži pomoć.
    Je li to sudbina većine nas koji imaju prilike gledati kako roditelji stare i kako gube snagu, a mi se o njima brinemo?

  • Spomenka
    Spomenka Četvrtak, 06 Prosinac 2012

    Malo kasnim s čitanjem, ali ovaj članak mi najslikovitije do sada objašnjava bipolarnu strukturu ljudske psihe.
    Danas ćemo o tome diskutirati na radionici za roditelje. Baš dobro, imat ću super temu ;)

Leave your comment

Guest Petak, 24 Svibanj 2013

Oblak

tribina Edip predavanje projekcija sreća neutralnost Elektra konflikt pitanje paranoja razgovor udruga brak grupna terapija ljudi Rainer Maria Rilke Dylan Thomas otjelovljenje summerhill podsvijest Erich Fromm psihoterapeut Anais Nin psihologija Andrew Meltzoff nesvjesno blizanaštvo psihoanalitičar strah Hannah Arendt self-objekt odgovornost obrane Rumi Pablo Neruda autentičnost Irwin Yalom Melanie Klein Jacques Lacan Peter Fonagy fragmentacija optimalna frustracija Rabindranath Tagore psihički poremećaji razočaranje film etika neverbalna komunikacija ovisnost identifikacija trauma obitelj ontologija socijalni konstrukt Anne Frank E. E. Cummings Edmund Husserl lijekovi pozitivna psihologija Edward Tronick egzibicionizam Donna Orange redukcija zaljubljenost Francois Laruelle strah od kastracije Beatrice Beebe grandiozne fantazije idealizacija odgoj Margaret Mahler duhovnost seksualnost mudrost William Butler Yeats dijalektika riječi Maurice-Merleau Ponty psihoterapija epistemologija tjeskoba RD Laing Thomas Kuhn anksioznost mentalizacija relacijski dom Colwyn Trevarthen roditelji roditelj Daniel Stern Pierre Teilhard de Chardin nelinearni dinamički sustav patnja self znanost Jessica Benjamin otpori self psihologija ideali filozofija suosjećanje autizam religija glazba Simone Weil kontinentalna filozofija hermeneutika dekonstrukcija intersubjektivnost Hans Georg Gadamer psihoanaliza žalovanje egzistencijalizam Sigmund Freud Jacques Derrida Donald Winnicott narcizam Jean-Paul Sartre umjetnost ego George Atwood superego majka depresija Emmanuel Levinas ambicije fenomenologija tugovanje Martin Buber ljubav Robert Stolorow pounutrenje sebstvo Heinz Kohut empatija dijete dijalog

Novi postovi

Tko sam ja?
Vjerojatno ne postoji točan odgovor na pitanje - Tko sam ja?, ali to nije razlog da o tome ne porazgovaramo. Ja osobno vjerujem da je naše Ja, ...
Biti loš ili biti kriv?
    Evo jednog nagradnog pitanja iz područja morala i etike!    Što je bolje - biti loš ili biti kriv?  ...
Dani homofobije u Zagrebu
  Kad sam jutros krenuo na svoju svakodnevnu šetnju gradom, točno ispred bolnice u Vinogradskoj ulici stajao je štand na kojem se pri...
Na svršetku
  O moju se pjesmu porežite, njene riječi neka vas osakate, svako slovo kao bodež primite. Stihove moje uz zadnje „laku noć“ ponesit...
Ispraćam vas
  Ispraćam vas s pjesmom, nježno dodirujući naše krhke trenutke. Krhke baš zato što su naši, što ih nismo znali ispuniti, dati ...
Jedno jutro
  Jedno jutro, pokušaj leći pod tuđi pokrivač, uvuci se u kožu neznanca, navuci na sebe bilo čije odijelo, obuj cipele dru...

Komentari

Kuc kuc. :-) Lijepo rečeno. :-) No katkad smo i sami. :-) Posljednjih sam godina prilič...
22.05.2013 in Tko sam ja?
Što bi o svemu tome rekla psihologija sebstva i njen otac, psihoanalitičar Heinz Kohut? ...
Pa, i osjećaj krivnje i osjećaj stida služe svačemu: 1. osjećam li ih, kazujem sebi da s...
Ariana, hvala na odgovoru! Ipak me zanima, vidiš li ti razliku između krivnje i stida, ...
Dijete u početku prihvaća (i voli) i sebe i druge kakvi jesu. Kroz prigovore odraslih, k...

Naša anketa

Moj najveći problem je:

(1970 glasova)

29%
27.6%
18.1%
7.9%
7.7%
7.2%
2.5%