Udruga za Self psihologiju i psihoterapiju u Zagrebu
|
|
|
Majka i Dijete
Ovdje smo, do sada, uglavnom govorili o Majci kao o jedinom središtu oko kojeg mi organiziramo naš psihički život. To nije u potpunosti točno, moramo uzeti u obzir da svaki čovjek posjeduje još jedan, jednako svemoćan i savršen, centar psihičkog života. A to je - dijete!
Ono što je najviše zbunjivalo psihoanalitičare i filozofe tokom posljednjih dvije stotine godina, upravo je to - istovremeno postojanje dviju jednako legitimnih i organiziranih cjelina unutar ljudske psihe. Rekao bih da su, do Kohuta, svi psihoanalitičari, uključivši Freuda, Lacana, Klein, Ogdena, i sve druge, pokušali svesti, odnosno, reducirati psihički život na samo jedan centar organizacije iskustva, na samo jednu strukturu unutar psihe. Što nije točno. Na kraju krajeva, i ljudski mozak sastavljen je od dvije cjeline, od lijeve i desne hemisfere, između kojih postoji neprestani dijalog, razmjena doživljaja. Interesantno, ali treća struktura koja nastaje ovim dijalogom hemisfera, ne nalazi se u mozgu. Nalazi se u tijelu, a to je - ljudsko srce.
Od ova dva središta, onu jezgru organizacije koju doživljavamo izvan nas, zovemo Majkom. A to su zapravo naši - ideali.
Drugi centar našeg psihičkog života doživljavamo unutar nas samih. To je naše - dijete, a možemo reći da su to i naše - ambicije.
Ambicije i ideali moraju biti u odnosu, dijalogu. Kohut je to slikovito izrazio riječima - Ljudski je self poput električne iskre koja preskače od pola ambicija prema polu ideala.
Kako nastaje Majka?
Od trenutka začeća dijete je povezano s Majkom. Kroz pupčanu vrpcu Majka djetetu daje sve što mu je potrebno, čak i prije nego što dijete to poželi, čak i prije nego dijete to pomisli. To je stanje prave telepatije, za kojim se čezne ostatak života. Takvu harmoniju i mir mi više nikada ne možemo osjetiti.
Odmah po rođenju ova se idila raspada u tisuću komadića. Tamo gdje je nekada bio idealan, apsolutno savršen, sustav i cjelina, sada je potpuni nered i kaos. Više ne postoji ništa što bi dijete držalo na okupu. Tih sati i tih dana, dijete se uzalud pokušava organizirati, dobiti se, preživjeti.
Jedino što postoji u njegovom svemiru su zvukovi i šumovi, bljesak svjetla, tama, toplo i hladno, meko i tvrdo. Na žalost, između ovih senzacija, podražaja, fenomena, ne postoji baš nikakva povezanost. Ne postoji ni osjećaj za vrijeme i prostor, pa tako ne postoji ni kontinuitet u vremenu i prostoru. Iz dječje perspektive, ovaj pakao traje vječno.
Međutim, jedna stvar posjeduje trajnost u tom svijetu kaosa. To je Majčino oko. Oštri rubovi i igra svjetla i sjene, koju stvara Majčino oko, nešto je za što se dijete može uhvatiti. Majčino je oko prva stvar koja djetetu pruža, iako u početku veoma malo, kontinuitet u vremenu i prostoru. Nestanak oka, makar i na nekoliko sekundi, za dijete znači potpuni raspad, totalnu fragmentaciju na razinu izoliranih fenomena, dakle, povratak u pakao. Ako je Majka dovoljno empatična, ona će osjetiti koliko djetetu znači ovo uzajamno zurenje, i od kakve je ono važnosti za život djeteta. Manje empatična Majka neće biti toliko redovita, pouzdana, i istrajna u dijeljenju ovog zajedničkog iskustva empatije. Ona će možda dati prednost nekim drugim aktivnostima, npr. dojenju, iako je djetetu dojenje na drugom mjestu. Posve neempatična Majka bit će posve neredovita i nepouzdana u davanju svoje pažnje i empatije. U tom slučaju dijete će zauvijek ostati u svijetu u kojem vlada kaos, u svemiru bez početka i kraja, a kojeg zovemo - autizam.
Međutim, ako je Majka dovoljno dobra, dovoljno empatična, dijete će, malo po malo, organizirati sva svoja iskustva, podražaje i fenomene, oko Majčinog oka. Majčino oko postaje tada centar svemira, a sve što postoji u tom svemiru, postaje dijelom Majčina oka. Kao kad se oko zrna soli u slanoj otopini kristalizira veliki kristal, tako se i cijeli svemir organizira oko Majčinog oka. Majčino je oko jezgra kristalizacije svemira. Kad bi dijete moglo govoriti, vjerojatno bi Majčinom oku reklo - Ti si savršena, a ja sam dio tebe!
Svaki čovjek, u svom nesvjesnom, nosi ovu poruku cijeli svoj život, a svaka velika religija uzima Majčino oko kao svoj simbol. Majčino je oko ocean empatije i izvor života, Majčino oko je Bog!
Toliko o Majci, ali kako nastaje dijete?
Istovremeno i paralelno s kristalizacijom svemira oko Majčinog oka, odvija se drugi, jednako važan proces. U svemiru se pomalo uspostavlja druga jezgra kristalizacije, a to je - dijete. Dijete pomalo otkriva da nije bespomoćno, otkriva da i ono utječe na svijet, da je i ono također središte inicijative. Iz dječje perspektive dijete je centar svemira, i sve što postoji organizirano je oko njega. Čak i Majka, savršena i svemoćna Majka, postaje dijelom djeteta. Da dijete može govoriti, reklo bi - Ja sam savršeno, a ti si dio mene! Ovu grandioznu strukturu možemo zvati - Dijete! Dijete može postati cjelinom jedino ako od svijeta, od Majke, dobije povratnu informaciju da postoji, da zaista utječe na svijet oko sebe.
Tako se, malo po malo, stvara ono što je Heinz Kohut, otac self psihologije, nazvao - Bipolarna struktura ljudske psihe.
Ono što je nama, kao prosječnom čovjeku, najteže prihvatiti jest činjenica da čovjek nema jednu jezgru organizacije i kristalizacije, već dvije, a njihov odnos, dijalog među njima, ono je što zovemo - naše sebstvo.
Znači, naše sebstvo, naš identitet, uvijek je jedan razgovor između naše Majke i našeg Djeteta. Dok postoji razgovor, odnosno dijeljenje zajedničkih iskustava između Majke i Djeteta, sve je u redu. Problemi se javljaju kad ovaj razgovor, ovaj dijalog, postane - monolog. Tada prestaje svaki odnos, a sebstvo se lomi na sastavne dijelove, na Majku i Dijete. Majku se u klasičnoj psihoanalizi obično zove - superego, a Dijete je - ego. Monolog Djeteta često nazivamo - euforijom ili manijom, a monolog Majke obično nas vodi u - depresiju.
Slom dijaloga na monolog, odnosno rascjep cjeline na dva pola obično zovemo i - bipolarni poremećaj.
Kakvo je naše društvo, euforično ili depresivno? Uprkos povremenim epizodama euforije, naše društvo, ne samo naša zemlja, već većina svijeta, jest ipak uglavnom - depresivno. Znači li to jednu globalnu prevlast Majke u odnosu na Dijete?
Tome se ne treba čuditi. Ljudski rod, od svojih davnih početaka, vjeruje kako naši vlastiti doživljaji, utisci, iskustva, nisu točni, nisu istiniti, nisu objektivni. Svi smo naučeni da vjerujemo kako postoji jedna istina veća i bolja od naše istine. Učimo se kako je dobro odustati od svojih osjećaja jer netko sigurno zna bolje što bi trebali osjećati, čak i od nas samih. Kad govorim o Majci, to je ona Majka koja najbolje zna je li nam toplo ili hladno, jesmo li gladni ili smo siti, jesmo li tužni ili ljuti. Uz takvu Majku na svijetu nema mjesta za Dijete.
Na ovim stranicama pokušavamo pomoći Djetetu da se proširi, da izađe iz anonimnosti. Prevlast Majke u našem životu uvijek je samo - monolog.
A gdje smo tu mi?
Da se nadovežem na temu. Gledala sam nedavno Brave crtić od Disneya, doživjela sam ga tematski kao prikaz transmutacije majke. Merida pretvara čarolijom majku u medvjeda, koja tek tada otkriva svoja ograničenja, dok ih Merida prihvaća. Na kraju majka i kćer žive zajedno u svojoj autentičnosti. Mislila sam se gledajući ga da je svijet spreman odrasti, ako je to svježa tematika za neke nove klince :-)
Majo, baš dobro što si povezala ovaj crtić s ovim člankom o Majci i Djetetu!
Pa da, glavna junakinja, djevojčica, morala je pokazati svoju snagu i brinuti se o majci, kako bi majku bolje upoznala, i kako bi joj se približila. Na početku crtića dominantna je majka koja ne priznaje i ne vidi snagu svoje kćeri. Međutim, sudbina ju tjera da baš od svoje kćeri traži pomoć.
Je li to sudbina većine nas koji imaju prilike gledati kako roditelji stare i kako gube snagu, a mi se o njima brinemo?
Vlado, tvoj me tekst podsjetio na epizodu Seinfelda od neku večer. Georgeva cura je imala lutku koja izgleda ko njegova mama
i koja ga je naravno izluđivala 
http://www.youtube.com/watch?v=4ggo8qbRjY0