TAMNO SUNCE MELANKOLIJE

George Atwood


Prijevod: Spomenka Kolak

 

Nedavno sam čitao dugačko pismo psihijatra koji je potanko opisao svoj tretman vrlo depresivne umjetnice, žene čija je kronična nevolja utjecala na njeno fotografiranje. Bila je vrlo uspješna u svom poslu u kojem se pokazala genijalna u oslikavanju bolnih trenutaka ljudske tragedije. Liječnik joj je rekao da bi trebala probati antidepresivne lijekove, jer, kako je objasnio,"depresija je bolest koja je izlječiva i nema nikakvog smisla da nepotrebno pati." Ona se brinula da bi uzimanje pilula moglo na neki način naštetiti njenoj umjetnosti. Psihijatar ju je uvjeravao da bi čak mogla imati više energije za svoje fotografiranje i da uopće nema nikakve opasnosti. Tako je ona pristala i upustila se u  liječenje medikamentima, ne bi li ublažila svoja vrlo sumorna raspoloženja. Nakon nekoliko tjedana, intenzitet depresije od koje je patila zaista je počeo opadati.  Ali, također je zapazila da je izgubila interes za fotografiranje tragedije, pa je umjesto toga željela fotografirati ljude u radosnim prizorima.

Nastao je problem jer su nove fotografije bile tehnički najbolje kvalitete, ali nitko nije mario za promatranje ili kupovanje slika sreće.  Tako se njena karijera umjetnice raspala. Pacijentica je postala vrlo uzrujana, smatrajući da je liječenje medikamentima zaista uništilo temelje  njene umjetnosti. Zato je prestala uzimati lijekove i nakon nekog razdoblja, njena nevolja se zakotrljala još jednom. Sada je bila u stanju obnoviti svoju karijeru fotografkinje tragedije, ali opet je počela prilično  teško patiti. Konačno, nakon mnogih trenutaka amo-tamo, nastavila je liječenje medikamentima, prihvaćajući činjenicu da se strast prema njenoj umjetnosti definitivno mijenjala. Psihijatar se u svom pismu pita o tome može li se ovaj postupak nazvati uspjehom.

Pacijentičina bol se ublažila, ali njena karijera fotografkinje mračnih trenutaka ljudskog postojanja bila je dovedena do kraja. Patnja je bila znatno ublažena, ali pod cijenu samog stvaralačkog životnog djela umjetnice. Doktor nije rekao čime se njegova pacijentica bavila kao alternativom, ali ja mislim da je našla neki drugi način podrške sebi i bila manje nezadovoljna.

Odlučio sam posjetiti starog prijatelja, čuvenog psihijatra dr. E, samo da vidim ima li nekih zanimljivih razmišljanja važnih za ovo pitanje. Pokazao sam mu pismo doktora koji je davao svoje antidepresive fotografkinji.

Slijedi prijepis našeg razgovora:


G.A. Hej, stari prijatelju, htio sam malo razgovarati s tobom o temi depresije i priči o fotografkinji koja je tražila pomoć. Reci mi o svojim reakcijama na psihijatrovo pismo.

Dr. E. Tipično, glupo, nesavjesno. Umjetnik je ušutkan, možda uništen. Zasluga je doktora koji je pisao o ovom takozvanom tretmanu, što barem preispituje njegov rezultat. Ali također ne služi mu na čast što je ušutkao umjetnicu čiji je rad, kao i svih umjetnika, morao izreći istinu, otkriti stvarnost, dovršiti komunikaciju. Pacijentica se možda više smiješila, ali moje je pitanje u vezi toga: Pa što? Tko je rekao osobi da bi se trebala više smiješiti i manje mrgoditi? Tko je odredio da treba preporučiti manje patnje, a ne više patnje? Ne vjerujem da nas je Bog upoznao s tim načelom života. Što ako postoji dobar razlog za takvu patnju? Što ako su okolnosti u svijetu fotografkinje one koje su izvorišta njenog osjećaja tragičnog, njena rezonanca s ljudskim očajem? Što ako su njene slike mračnih trenutaka života u pozadini nosile ključnu istinu njene osobne i obiteljske povijesti? Nećemo nikad znati, jer njen doktor je u svojoj beskonačnoj mudrosti „tretirao“ njenu depresiju. Ne bih to nazvao uspjehom. Ne bih to nazvao tretmanom. Nazvao bih to povredom neodređenog dometa i značaja.

G.A. Pričaj mi više o depresiji općenito. Da li si ti ponekad depresivan?

Dr. E.: Često sam u depresiji. Kad sam ja u pitanju, u ovom svijetu, mnogo vremena u svakom slučaju, depresija je jedino raspoloženje koje ima smisla. Jesam li ti rekao svoju konačnu teoriju depresije? Uzrokovana je deprimirajućim stvarima koje nam se događaju. Pored brojnih drugih stvari, deprimira me što je depresija, sama po sebi, pomoću psihijatrije i psihologije bila pretvorena u proces bolesti, u nešto za što nam farmaceutske tvrtke govore da je „moguće liječiti.“ Depresija se nikad neće moći liječiti, a razlog je taj što je ona ugrađena u ljudsko stanje sama po sebi. Ljudski život sadrži vrlo deprimirajuće stvari, a suočavanje s tim stvarima mora da je depresivno po njega. Ideja da netko može ili bi trebao „tretirati“ depresiju potpuno je luda; ali što je još novo? Ponekad imam depresivnu misao da ludilo upravlja svijetom.

G.A. Mislim da mogu razumjeti tvoju ideju, ali što s ljudima koji postanu tako depresivni da ne mogu funkcionirati, oni se pokušavaju ubiti, ne mogu čak ustati iz kreveta. Kažeš da za njih nema liječenja?

Dr. E.: Nema medicinskog liječenja – to je sigurno. Ne govorim da nema pomoći za osobu zahvaćenu nečim što uzrokuje depresiju. Ovo je pomoć: naime pomoć koja je pružena s podrškom i razumijevanjem na koje osoba može, uz dovoljno sreće, naići kod drugih koji brinu,  bez obzira što je to što se dogodilo.

G.A.: Kakva se vrsta pomoći se onda može pružiti kada se dogodi nešto zaista deprimirajuće? Reci mi svoja razmišljanja o pokušaju pružanja podrške nekome kome se dogodilo nešto poražavajuće.

 Dr. E.: Tema o pomaganju ljudima u depresiji neizmjerno je složena. To nikad nije stvar medicinskog liječenja, ali je uvijek pronalaženje humanog odgovora koji može nekome promijeniti situaciju. Neka stanja nataložene depresije su tako strašna da je teško zamisliti ikakav odgovor koji bi mogao pomoći. Poput suicida nečijeg djeteta, događaja kojeg je teško nadmašiti u njegovoj razarajućoj snazi. Ideja o „liječenju“ nastale depresije uvreda je nečije inteligencije. Ako vaš sin ili kći izvrši suicid, vi bi trebali biti depresivni, užasno, užasno depresivni.

G.A.  Dakle, što se događa takvoj osobi?

Dr. E.: Nedavno sam čitao o slučaju žene čiji se sin ubio i koja je postala tako depresivna zbog smrti, da je, između ostalih stvari, zatražila psihijatrijsku pomoć. Njen doktor propisao je antidepresive za njenu depresiju, razmišljajući da je to najbolje od svega što bi mogao ponuditi da joj olakša patnju. Kao rezultat uzimanja lijekova njena bol je ponešto otupila. Ona je u tom času osjećala sve svoje osjećaje manje intenzivno. Takozvani antidepresivi morali bi se preimenovati: to su protu-osjećajni lijekovi, nemaju specifično utjecaj na depresiju. Ali davanje antidepresiva osobi čiji se dječak ubio, samo po sebi je potpuna glupost. Nema liječenja za takvu osobu.

G.A.  Dr. E., ako netko čije je dijete počinilo suicid dođe k tebi, ne vjerujem da ćeš mu reći kako nema pomoći za njega. Ti bi učinio sve što je u tvojoj moći da pomogneš takvoj osobi.
 
Dr. E.  Da, sve u mojoj moći. Problem je da ništa u takvom slučaju ne može biti u mojoj moći, jer jedina razumljiva stvar koja bi pomogla da se osoba osjeća bolje bila bi da dijete nije počinilo suicid, poništenje same realnosti. Budući da ja nisam Bog, mogao bih ponuditi malo ili ništa takvoj osobi.

G.A.? Kako, za ime svijeta, možeš biti siguran da ne bi mogao ništa ponuditi?

Dr.E. Možda nisam pošten u svakoj situaciji koja bi se ovdje mogla  pojaviti. Prije no što nekome kažem da nema pomoći, ja bih istražio okolnosti u pogledu smrti. Ako je mladić okončao svoj život jer je upravo saznao dijagnozu o neizlječivom karcinomu, to bi moglo biti drugačije. U slučaju s kojim sam se nedavno susreo nije bila riječ o tome. Ono što se dogodilo jest da je sin u dobi od 35 godina bio kronično ovisan o raznim drogama i alkoholu. Nikad nije uspio izgraditi svoju karijeru, a preživljavao je jer mu je majka davala novac za hranu i stanarinu. Pokušao je s mnoštvom rehabilitacijskih programa, Anonimne Alkoholičare, čak i psihoterapiju, ali nije bilo koristi. Upao je natrag u ovisnički model, pouzdajući se u novac svoje majke. Imala ga je mnogo, udavši se za mladićeva očuha, multimilionera. Nakon niza godina njegove neprekidne ovisnosti te majčine uvijek prisutne financijske podrške, očuh je zaključio da su on i njegova žena, mladićeva majka „omogućavali“ ovisnost i posljedično samouništenje mladog čovjeka. Tako je nagovorio svoju ženu da primijeni politiku „GRUBE LJUBAVI“. Mladiću je rečeno da će se sredstva koja mu je davala majka do određenog datuma, za dva mjeseca, definitivno obustaviti. Mladić je uzvratio zahvaljivanjem majci za svu pomoć koju mu je pružala godinama, a tada se objesio. Smrt je bila direktna reakcija na prekid potpore. Majka i njen muž pokušavali su svima reći da su učinili sve što je bilo moguće, da je mladić izabrao da uništi sam sebe, prvo s drogom, a zatim omčom. Imali su najbolje namjere, rekli su, a barem sada su mogli znati da je njihov sin u miru. Ali, kako su prolazili tjedni i mjeseci, majku je počeo obavijati osjećaj praznine i očaja, postajući konačno tako bolan da je potražila psihijatrijsku konzultaciju. Njen joj je liječnik odmah dao lijekove da joj ublaži patnju, što je imalo za posljedicu da se njena bol prilično brzo smanjila. Ali ona je sada bila u više-manje obamrlom stanju, a to vam čine antidepresivi, i može li se smatrati kemijsku obamrlost ove majčine agonije suvislim tretmanom njene depresije? To je užasno. Kao što sam govorio, depresiju nije moguće liječiti, a to je zbog toga što je ona reakcija na deprimirajuće stvari koje se događaju.

G.A.  Dobro, dr. E., što bi ti učinio s ovom ženom? Ako bi došla k tebi tražeći pomoć, ne vjerujem da bi je otpravio.
 
Dr. E.  Ne bih je otpravio. Slušao bih njenu priču i pitao bih je kako je ona shvatila smrt svoga sina. Pitao bih je o uzrocima njegove prvobitne ovisnosti. Ovisnosti se ne javljaju iz čista mira; pojava da netko postaje ovisan o supstanci ili aktivnosti, antidot je za bolna afektivna stanja ove ili one vrste. Pitao bih ovu majku koja su to stanja bila i što ih je uzrokovalo. Pitao bih je zašto je dozvolila mužu da je nagovori na prekid sa svojim sinom. Želio bih znati kako se osjećala prema svom mužu sada, pošto je njegov čvrsti  savjet završio fatalnim rezultatima. Pitao bih je osjeća li se odgovornom za smrt svoga sina. Ne bih joj obećao da će se osjećati bolje kao rezultat bilo kojeg tretmana koji bih joj mogao pružiti, ali bio bih na raspolaganju ako bi ona odlučila da želi pokušati graditi neki novi smisao tragedije koja se pojavila u njenoj obitelji. Znao bih da svako takvo nastojanje može znatno pojačati njenu bol, prije nego je ublažiti.

G.A.  Dakle, što se konačno dogodilo toj ženi?

Dr. E.  Ne znam. Moje iskustvo je bilo da roditelji u takvoj situaciji najčešće vrlo slabo uspijevaju, a to je zbog toga što se dogodila katastrofa nezamislivog dometa. Možda je oboljela od raka i umrla. Ili je možda naprosto okopnila. Možda je pokušala osnovati pokret protiv opasnosti narkomanije i sagorjela baveći se time. Krivnju „onog koji je preživio“ koju roditelj doživi u takvoj situaciji nemoguće je opisati, a posljedice nikad nisu lijepe. Ne želim reći da roditelj ne bi mogao naći put kreativne reakcije na djetetovo samoubojstvo – ljudi nekako uvijek ispadnu sposobni za nešto što ne možemo predvidjeti. Ali najčešće, jedina posljedica takvog događaja je devastacija svih uključenih.

G.A. Tvoja diskusija je depresivna sama po sebi dr. E., i teško mi je povjerovati da ti misliš da nema pomoći ljudima u depresiji.

Dr. E.: Nisam rekao da nema pomoći. Rekao sam da nema tretmana. Pomoć je potpuno druga stvar. Ako je osoba depresivna, on ili ona može skočiti s Mosta Georgea Washingtona. Ako ja stanem ispod ograde i uhvatim skakača, pomogao sam da osoba preživi, barem još malo. Ali to nije tretman za depresiju koja se pojavljuje zato jer je sve postalo crno. Nema tretmana za depresiju, jer depresija nije bolest.

G.A.  Ali što s ljudima koji postanu strašno depresivni – letargija, poremećaj spavanja, gubitak teka, opadanje samopoštovanja, suicidalnost, sve to – ali  kojima se ništa nije dogodilo da bi bili depresivni? Nazivaju to „endogenom depresijom“.

Dr. E.: Endogena depresija je mit, psihijatrijska fantazija – ne stvarnost. Svaka depresija uzrokovana je nečim deprimirajućim što se dogodilo, bez iznimke. Ponekad ipak, ljudi ne znaju što je to ili ne žele znati zbog čega se osjećaju tako loše. Paradoks je da će se ljudska bića strmoglaviti u pogubna raspoloženja, a u isto vrijeme izbjegavati ili biti nesposobna pogledati što je to što ih je tamo dovelo. Naivni promatrači razmatraju nečiji život i ne vide ništa od standardnih precipitanata u nastupu depresije – propadanje, razočaranje, neuspjeh – i tada – okrutno, glupo – izvlače zaključak da se to diglo „iz unutra“, endogeno, kod čega oni obično podrazumijevaju unutarnji neurokemijski prostor mozga osobe. Dosta čudno, pacijent će se često držati takvog objašnjenja, jer depresiju je zaista doživio kao da „dolazi niotkud“, kao da nema nikakve veze sa sadašnjim ili prošlim prilikama osobe. To znači da je depresija ipak bila na neki način ogoljena od svog konteksta – od deprimirajućih stvari koje se događaju – a prvi korak u pomaganju takvoj osobi bit će vraćanje potištenosti koja ju je obuhvatila njenim tvorbenim postavkama, njenom ljudskom kontekstu. Tu će nastati priča, možda nikad prije ispričana, i ta priča će se morati otkriti.  Izazvati kemijsku obamrlost nečijih bolnih stanja raspoloženja bilo  bi oprečno onome što bi imalo  smisla u većini primjera.

G.A. Sugeriraš li ti kako čitavo područje upotrebe lijekova u liječenju – ili pomaganju – ljudima u depresiji nema nikakvog smisla? Čak da to djeluje protiv stvarne pomoći koju bi osoba trebala naći na drugi način ?

Dr. E. Uglavnom da, iako ne želim da se misli da sam protiv korištenja lijekova. Živimo u kulturi lijekova, ljudski je koristiti lijekove svih različitih vrsta, i ja osobno ih volim.  Ali u pogledu korištenja medikamenata u takozvanom psihijatrijskom tretmanu doživljaja depresije, nisam vidio puno toga što bi me ohrabrilo da to uopće djeluje. Postoje, u neobičnim okolnostima ipak, prigode gdje su antidepresivi osobi posebice od pomoći.

G.A. Pričaj mi o tom slučaju.

Dr. E.  Kolega u mojoj profesiji, zapravo profesor poput tebe, G.A., podložan je ponavljajućim depresivnim epizodama. On je otkrio da mu klađenje na konjskim trkama pomaže da se podigne iz inače ekstremno mračnih raspoloženja. Uzbuđenje kockanja djeluje tako da neutralizira njegovu depresivnu patnju. Nedavno mi je došao i rekao, „Hej E., jesi li znao da je prozac čudesan lijek? Djeluje na daljinu!“ Pitao sam ga što mu to znači. Rekao je kako je nedavno bio vrlo depresivan, jer mu supruga nije dopustila da ide na utrke konja. Ako bi unatoč tomu otišao, kad bi stigao kući, ona bi ga dočekala na vratima i pokušala udariti tavom za prženje. Smatrala je da on rasipa fondove za školovanje njihove djece i bila je grubo povrijeđena njegovim kockanjem. Za posljedicu, on nije imao ništa što bi ga moglo dignuti iz strašnih raspoloženja, a njegova depresija je postajala sve mračnija i mračnija. Ali tada je njegova žena, koja je i sama bila užasno tužna, na nagovor svog obiteljskog liječnika počela uzimati prozac. Jednom kad je lijek bio u njenom sistemu, priopćio je moj kolega, ona je bila rasterećena u pogledu njegova kockanja i manje zabrinuta oko obiteljskih budućih financijskih obaveza, te bi ga sada čak dočekala na vratima s martinijem, a možda i poljupcem, kad bi se on vraćao nakon dana provedenog na trkalištu. Za uzvrat, njegova depresivnost se počela raspršavati. Rekao je: „Moja žena uzima prozac i ja se osjećam bolje! To je čudo, i to djeluje na daljinu. Kakav sjajan lijek.“

G.A.  Ali ti kažeš da neurokemija ne igra ulogu u raspoloženju osobe?

Dr.E.  Ne želim baš sada u to ulaziti. Dovoljno je reći da je svako raspoloženje koje imamo, svaki doživljaj koji se javlja, pozitivan ili negativan, povezan sa svojom vlastitom osebujnom neuropsihologijom. Bez iznimke svaki, jer sve je biološko. Želim ipak izbjeći temu, jer svaka diskusija o tome odmah upada u dualizam, a ja nemam za to interesa. Depresija dolazi zbog deprimirajućih stvari koje se događaju.

G.A. Ne namjeravam biti naporan dr. E., ali prije nekoliko dana razgovarao sam s jednim medicinarom i on je opisivao depresiju koja se može dogoditi kao rezultat steroida. Govorio je osobito o opasnosti suicidalne depresije i samog suicida kod mladih ljudi koji uzimaju te medikamente. Po njemu, depresija je uzrokovana medikamentima, i dao je svoje shvaćanje o neurokemijskoj podlozi.

Dr. E. Rekao sam ti da ne želim ulaziti u sve to. Gledao sam brojne slučajeve mladih ljudi na takozvanim steroidima, koji predstavljaju neizmjeran opsežan asortiman spojeva, i oni općenito pokušavaju poboljšati svoju fizičku snagu i povećati svoje izglede za ispunjenje atletskih snova. Poriv da se čine takve stvari očigledno je često povezan s depresivnim osjećajima u pozadini. Ponekad, istina je, oni se iznenada slome, a možda čak i ubiju. Ali čin suicida dolazi od njihovog osjećaja da su bili poraženi u projektu svog moćnog samousavršavanja, od osjećaja da su bezvrijedne pogreške – a ne naprosto od medikamenata samih. Ljudi žele naći materijalni uzrok za doživljaj depresije i, ako je takvu stvar moguće pronaći, nadaju se da bi je mogli potpuno protjerati iz ljudskog postojanja. To je utopijski san koji se nikad neće ostvariti. Depresija dolazi od deprimirajućih stvari koje se događaju, i to je početak, sredina i kraj.  Zato jednostavno prestani s kemijom i psihologijom, molim. To zaista nije zanimljivo.

G.A. O.K. Ali govoreći o specifičnim situacijama, što je to što čini nekoga sklonim depresiji, što vodi ponavljajućim nastupima ovog iskustva? Što se zbiva s ljudima koji misle strašne misli o sebi, osjećaju se bezvrijedno, ne mogu funkcionirati i ne mare što se događa, uvijek nastavljaju dalje s tamom? Koji je tvoj pogled na Freudovo povezivanje depresije i žalovanja u tom spoju? I kako nas može razumijevanje bilo čega što se zbiva voditi na putu pružanja pomoći?

Dr. E.  Evo što mi pada na pamet. Nešto je u pozadini strašnih osjećaja osobe. Nešto se pojavilo što je poslužilo kao indikator, neosporno, da je osoba sasvim bezvrijedna, ako ne i aktivno zla i agresivna. Postoji mnogo stvari koje ostavljaju osobu u takvom položaju. Ako otkrijemo što je to, to bi uglavnom mogao biti ključ koji bi, ako išta može, možda mogao pomoći osobi.
Ako se depresija javlja na stazi koju je Freud opisao u svom čuvenom članku „Žalovanje i melankolija“, nešto što je po mom iskustvu rijetko u genezi ovog subjektivnog stanja, pomoć bi se trebala ponuditi u okviru istraživanja gubitka kojeg je osoba doživjela, ambivalencije kojom je bio obojen odnos prema izgubljenom, očuvanjem izgubljenog objekta unutar identifikacije koja je uspostavljena, mračnom stranom te identifikacije koja je u osobi ostavila negativna obilježja izgubljene osobe – o čemu Freud govori kao o „sjeni objekta koja pada na ego.“  Depresija je u takvom slučaju stvarno zarobljena reakcija žalosti i putovanje osobe leži u carstvu okončanja procesa žalovanja. Naravno, to će također uključiti dug i težak uvid u faktore koji su prvotno ometali tugu, na što se Freud malo osvrnuo. To je čitava cjelina sama za sebe.

G. A.: Zainteresiran sam za tu kompleksnu temu, dakle, reci mi neke stvari o tome.

Dr. E.: Imaš li nekoliko godina? Toliko treba da bi uopće pristupili beskrajno angažiranom pitanju žalovanja i uvjeta koji mogu djelovati otežavajuće na njega.
G. A.: Imam svo vrijeme koje je tebi i meni preostalo na zemlji, dr E., zato daj mi što možeš za sada.

Dr. E.: Dakle, upravo ću reći nekoliko stvari koje mi prve padaju na um. Počnimo s ponovnim vraćanjem Freudu i diskusiji o melankoliji u njegovom čuvenom članku. Jedinstvena, najzanimljivija ideja u članku sadržana je u Freudovoj kratkoj izjavi o „sjeni objekta koja pada na ego.“ Freud je htio vidjeti optuživanje sebe samog u depresiji kao napad protiv objekta koji se okrenuo protiv njega samog, tako da je reakcijska srdžba usprkos napuštanju od strane nekoga, preusmjerena daleko od te osobe, a njene razočaravajuće i čak razjarene osobine postaju na neki način prebačene u “Ja”, ego, proživljeno pacijentovo sebstvo. Imao je ovu ideju kao proširenje dobro poznatog fenomena identifikacije koja se pojavljuje u procesu žalovanja, gdje se obilježja izgubljenog objekta iznenada ponovo pojavljuju kao obilježja žalujuće osobe. Dodatno ishodište ovog mišljenja nalazi se u temi njegovog vlastitog života, s korijenima u njegovom djetinjstvu, gdje on okrivljuje samog sebe za šokove lišavanja i napuštenosti koji su se pojavili u njegovom odnosu s vlastitom majkom. Zapravo ne mislim da samomržnja, samokritika i samoosuda ljudi u kandžama melankolije dolaze primarno iz izvora kojeg je Freud identificirao. Ne mogu reći da sam vidio jako mnogo slučajeva ozbiljne depresije koji pobliže odgovaraju shemi opisanoj u „Žalovanju i melankoliji“, a molim, znaj da sam ispitivao toliko mnogo života depresivnih ljudi da, kad bi ih netko poredao, mislim da bi niz dosezao do mjeseca.

G.A. Pa što još o svemu tome?

Dr. E. Definitivno je nešto važno u Freudovom isticanju identifikacijskih procesa u žalovanju. On ističe nešto što se vidi sve vrijeme. U produženim reakcijama tuge, gotovo uvijek je prisutna reakcija identifikacije, a razumijevanje toga pomaže objasniti stvari koje inače izgledaju kao da su došle ni otkuda. Na primjer, moj kolega izgubio je svoju ljubljenu mladu suprugu i kako su prolazili mjeseci i godine, njegova depresija se produbljivala. Konačno, nakon možda 5 godina patnje opisao je dojam gubitka svih svojih osjećaja, iskustvo omamljenosti i mrtvila. Posjetio je psihijatra, koji je saslušavši opisane simptome, odredio dijagnozu: klinička depresija. Doktor je želio propisati antidepresive radi ove nesretne promjene njegovog stanja. Ali kolega se savjetovao sa mnom prije započinjanja terapije lijekovima, a ja sam blago predložio mogućnost da bi njegova klinička depresija, s popratnim simptomima omamljenosti i mrtvila, mogla zapravo biti identifikacija s njegovom preminulom suprugom, projekcija njega samog u stanje osjećaja nepostojanja i nebivanja, kako je on zamišljao njeno stanje smrti. On je, kako sam oslikao ovdje, bivao s njom u smrti, zatvarajući jaz koji ga je dijelio od nje. Kad sam sugerirao ovu interpretaciju, počeo je plakati. Kako je tuga pristizala, takozvana klinička depresija sama po sebi malo se razišla.Vrlo je važno razumjeti ovu vrstu stvari.

G.A.: Reci mi nešto više o „ovoj vrsti stvari.“

Dr. E.: Druga priča koja mi dolazi na um je o mladoj ženi koja je pretrpjela tragediju gubitka svoje četverogodišnje kćeri. Bila je sasvim zaokupljena djetetovim životom zbog njenih prirođenih srčanih problema, te se bezgranično davala svom djetetu. Njen vlastiti emotivni život postao je isprepleten s djetetovim fizičkim opstankom, i kada je kći umrla, vrijeme se zamrzlo i život je zaustavljen. Majka je, dvije godine kasnije, imala vrlo jednostavan, elegantan san koji je uhvatio njenu situaciju. Sanjala je brzu rijeku s vrlo bistrom vodom. Nekako je vidjela sebe – majku – u rijeci, kako leži na dnu, s nepomičnim očima buljeći ravno prema gore, a rijeka protječe iznad nje. San je simbolizirao kako je vrijeme za nju prestalo, kao što je prestalo za njeno dijete. Ona se identificirala s djevojčicom, u smrti, a unutar tog iskustva osjećala je mrtvilo, hladnoću, zamrznutu nepokretnost, baš kao što je i voda vremena prolazila preko nje.

G.A.: Reci mi što se dogodilo toj osobi.

Dr. E.: Trebalo joj je 10 godina da uhvati život u kojem bi mogla sudjelovati.
U međuvremenu, postala je vrlo vezana za mene, gotovo sveobuhvatno, jer duboki dio nje nije nikad iskusio emocionalno posjedovanje i razumijevanje, zapravo je emocionalno ubijena dok je još i sama bila dijete. To je bio otežavajući čimbenik u situaciji u kojoj je ona, zaštitnički voleći svoju kćer, zamjenski našla mogućnost svog vlastitog emocionalnog uskrsnuća. S tragedijom djetetove smrti, ona je sama još jednom umrla. Njena potreba da bude izvedena iz emocionalne bezživotnosti svojih ranih godina, posljedično je prešla na odnos između nje i mene, pa smo ona i ja vrlo dugo vremena strašno trpjeli s tom potrebom. Sve je ipak uspjelo.

G.A.: Daj mi neka daljnja razmišljanja o depresiji i gubitku.

Dr. E.: Kao što sam rekao ranije, većina vrlo ozbiljnih depresija, uključujući osobito one gdje je samomržnja tako istaknuta, ne nastaje iz sekvenca koje je Freud opisao. On je mislio da su samo-optužbe, samo-napadi bili posljedica gubitka objekta, a na kraju predstavljali obrtanje reakcije gnjeva natrag na sebe. Ozbiljne depresije često uključuju gnjevan odnos prema sebi, ali ishodište toga ne leži u doživljaju gubitka. Na izvjestan način, Freudova formula za melankoliju je jedna inverzija dominantnog puta prema ovom ljudskom iskustvu. Gubitak koji je u pitanju je gubitak sebe, a depresija je povezana s nastojanjem da se osoba zaštiti od opasnosti od gubitka objekta.
 
G.A. Morat ćeš to objasniti.

Dr.E. Priča teče ovako. Osoba koja postaje subjekt u tzv. melankoliji, uključujući samomržnju kao jednu od njenih najistaknutijih značajki, bila je isprepletena s roditeljem čija je emocionalna sposobnost uvjetovana djetetovim pristajanjem uz program u pogledu toga tko bi ovo dijete trebalo biti, kako bi se ono trebalo ponašati, čak što bi dijete trebalo misliti i osjećati. Identitet dječaka ili djevojčice svoju koheziju posuđuje od roditeljske vizije, radije nego da je utemeljuje na nezavisnoj osnovi djetetove autonomije i djelovanja. Takav jedan događaj uključuje odbacivanje djetetovih vlastitih autentičnih mogućnosti, čin dubokog samoodbacivanja i samonapuštanja. Na taj način, ono što je moj dobar prijatelj Donald Winnicott nazivao djetetov pravi self postaje izgubljeno u prostoru, možda zaboravljeno, otjerano daleko kao neko uvredljivo postojanje. Naučio sam mnogo o tome od mog čak i boljeg prijatelja, Bernarda Brandchafta. Spona prema roditelju zaštićena je gutanjem roditeljskog programa. Oživljena snaga ove strukture iskustva, beskonačna je prijetnja koju dijete osjeća u dubini svog bića. Postoje samo dva izbora: udovoljavanje roditeljskom pritisku i očuvanje veze ili razaranje spone i pad zauvijek u izolaciju i kaos.
 
G.A. Ali kako se to preokreće u depresiju? Kakav daljnji razvoj u takvoj priči rezultira melankolijom?

 Dr. E. To se obično događa zbog pilića.

G.A. Pilića?

Dr. E. Da, pilići – što znači da oni – pilići – imaju neumoljivu, neiskorjenjivu tendenciju vratiti se u jato.  A kad oni rade, pazite! Osoba se ne može odreći sebe bez da plati cijenu, te nastaje velika patnja kad se cijena najednom mora platiti. Možda čovjek, reagirajući na događaje velike ili male, počinje uviđati da se davno odrekao svog života, da se ubacio u identitet koji nikad nije bio njegov vlastiti, da je čitava njegova situacija na ovoj zemlji stvorena od drugih, prije nego vlastiti izbor. Možda ovaj život tad odjednom postaje nepodnošljivo breme, zatvorska kaznionica, klopka iz koje nije moguće pobjeći. On zna da ništa nije dobro za njega, ali nema osnove da učini išta drugačije. Ako pokuša izmijeniti svoje životne uvjete, nekadašnje barijere se ponovo potvrđuju, ponovo se javljaju rane tjeskobe iz djetinjstva oko napuštanja, te u svakom slučaju on nema nikakve unutarnje osnove za bilo kakvu trajnu promjenu svoje situacije.
Ili pak žena, reagirajući na neki šok koji se događa, spoznaje da je cijeli njen tok života, možda čak uključujući brak i obitelj, bio uspostavljen za nju od strane različitih ljudi koje je smatrala autoritetima. Možda je u tom pogledu išla stopama svoje majke, odričući se sebe da bi ispunila prvobitne uloge i odgovornosti, ne dozvoljavajući sebi da shvati što bi ona sama možda autentično željela. Takve situacije su neopisivo paralizirajuće i depresivne. Problem u takvim slučajevima je taj što se roditeljski program, onaj u kojem nema prostora za djetetovu autentičnu inicijativu, uvukao djetetu pod kožu, postao je načinom na koji se dijete odnosi prema sebi. Jednom kad to izbije, djetetov je identitet, radije nego da se oblikuje iz spontane želje i njenih preobražaja tijekom životnih događaja, umjesto toga  unesen izvana, izvučen iz zalihe vanjskih, unaprijed složenih zamisli, možda onih koje čine roditeljske snove za njih same, snove koji ispravljaju i poništavaju povijest roditeljske traume. Na taj način djetetov život postaje zarobljen u procesu popravljanja ozljeda koje su pripadale osobnim svjetovima onih koji su živjeli prije i, paradoksalno, samodokidajuće, tragično, te izvorne ozljede se na taj način prenose u slijedeću generaciju.

G.A.  Što zaista u situacijama u depresiji u kojoj osoba vjeruje da je ona sama aktivno zla, demon, ubojica, najgori grješnik na svijetu, netko tko zaslužuje da pati i umre? A tako se često ovo događa u životima koji, barem vanjskom promatraču, ne pokazuju nešto poput dramatičnih zločina počinjenih od ili protiv djeteta. Nisam siguran da priča o izgubljenoj autentičnosti može osvijetliti takve stvari.

Dr. E. Povijest se u u takvim slučajevima uvijek vraća scenariju zapletanja s roditeljskim programima, kako sam opisao. Dodatno uplitanje leži u djetetovom specifičnom iskustvu njegova utjecaja na roditelje, u onim trenucima u kojima su izražene autonomne težnje i iskreni osjećaji, kakogod sporadično i pokusno, koji remete sistem roditelj-dijete i u roditelju izazivaju katastrofičnu anksioznost i nepodnošljivu patnju. Ponekad takvi osjećaji sadrže reakcije boli i žestokog bijesa. Dijete vidi da je destrukcija zadesila one o kojima ono ovisi, a nasilje koje oni doživljavaju nastankom individualnosti svog djeteta izgleda im kao nešto beskrajno i devastirajuće. To znači da se anihilacija spoja roditelj-dijete dešava ne samo u djetetovoj izolaciji i padanju u kaos, već također tako što to osjeća kao mučenje i ubojstvo roditelja. Ponekad se obiteljski događaji zavjere sa svim tim osjećajima i preuveličavaju ih – roditelj umre, počini suicid, razboli se. Poznavao sam mladu djevojku koja je jednom opisivala izbore koji su joj predstavljeni za njenu situaciju: mogla je biti živo čudovište – psihološki, duhovno živa, izražavajući svoju spontanu inicijativu i osjećaje – ili mrtva princeza – očeva mala ljubimica, suradljivo harmonizirajući s očevom  potrebom za njenom seksualnom intimnošću i obožavanjem. Kad je skrenula od uloge koju joj je on namijenio, na primjer gnjevno se žaleći  zbog  njegovih napada, njegovo emocionalno stanje bi se izmjenjivalo između zastrašujućeg bijesa i još više zastrašujuće suicidalne depresije. Kad bi ga umirivala, pokoravajući se njegovoj blagoj pažnji, on bi se stabilizirao i čak bio razdragan. Na takvoj stazi nastaje poimanje da je osoba neiskorjenjivo loša. Freud je ideju osobe da je zla vidio kao vrstu  preokretanja na sebe optužbe protiv nepouzdanog objekta koji je počinio zločin napuštanja. Po meni je više uobičajeno porijeklo djetetova osjećaja da je ono u opasnosti od bezdušnog napuštanja i razaranja objekta. Sad možeš vidjeti što je, dakle, značila izreka da je Freudova shema svojevrsna inverzija općenitijeg scenarija. Ali bez obzira što je specifičan slijed, depresija, kao što sam ti govorio, uvijek dolazi od depresivnih stvari koje se događaju. Sunce koje sja na ovom području ljudske duše je jedno tamno sunce i ono izlazi kad se loše stvari događaju.

 G.A. Nastavi, dr E., nemoj nikad prestati.

Dr. E. Što je to što želiš od mene, G.A.? Želiš li da ti kažem sve što znam, sve o čemu sam mislio, sve što sam nagađao obzirom na temu depresije?

G.A. Da, sve, sve to, sve što znaš, nadaš se da znaš, ne znaš, nikad nećeš znati, te ono što nitko ne može znati.

 Dr. E. Morat ćeš se vratiti neki drugi put. Pomalo si gnjavator.