NEPODNOŠLJIVO I NEIZRECIVO

George Atwood

 


Nedavno sam razgovarao s poznatim psihijatrom i rekao mi je da kliničari uglavnom ne razumiju nešto važno o utjecaju traume – da ona mijenja strukturu mozga, zauvijek. Prema tom mišljenju, objasnio mi je, kod vrlo teške traume određeni putevi podražaja i reakcije leže duboko u "neurološkom supstratu", i kad se takva trauma jednom dogodi, osoba je biološki izmijenjena, a središnji živčani sustav od tada reagira na drugačiji način. U takvom njegovom razmišljanju sadržana je i misao da psihoanalitička istraživanja neće nikada moći utjecati na te, pretpostavimo, trajne promjene. Ako je to istina, to bi postavilo granice primjenjivosti psihoanalize na brojne situacije u kojima teška trauma igra značajnu ulogu.

Odlučio sam pitati svog genijalnog prijatelja doktora E., koji je također psihijatar, što on misli o takvoj ideji. Naš se razgovor razgranao u opsežnu raspravu o prirodi doživljene traume.


Prvi dio

Trauma, rascjep, amnezija i višestruka ličnost


G.A. Dakle, stari prijatelju, reci mi što misliš o toj tvrdnji da trauma uzrokuje nepovratne promjene u strukturi i funkcioniranju nečijeg mozga?

Dr. E. Teško mogu shvatiti kako bi netko mogao dokazima potkrijepiti takvu tvrdnju. Vrlo je surova i zapravo je više fantastična nego znanstvena hipoteza, neurološka fantazija.

G.A. Znači, misliš da nema nikakve važnosti?

Dr. E. Pa, nisam to rekao – fantazije imaju važnost. Predodžba nepovratnih promjena u mozgu je vjerovatno reifikacija određenih osjećaja koji leže u srži traume.

G.A. Koja se to onda iskustva reificiraju u takvom predočavanju?

Dr.E. Vidljivo je kakva su to iskustva, G.A. - radi se o osjećaju te osobe da je nepovratno promijenjena tim događajem. Radi se o osjećaju da ta osoba više nikada neće biti ista kao prije. Osoba koja prolazi kroz takve osjećaje može sanjati da je njen mozak trajno oštećen ili promijenjen, no shvatiti takve maštarije doslovno, kako je to izgleda učinio tvoj medicinski kolega, nije baš nešto što bi se trebalo ozbiljno shvatiti. Moglo bi biti da ta reifikacija služi dijelom da bi neutralizirala razornu snagu traume. Je li taj tvoj prijatelj možda i sam žrtva traume?

G.A. Da, rano fizičko i emocionalno zlostavljanje u njegovoj obitelji i brojne kasnije bolesti uništile su mu cijelo djetinjstvo.

Dr.E. Nekako me to nije iznenadilo.

G.A. Što zapravo misliš pod tim izrazom "reifikacija", dr.E., i kako se to koristi u neutraliziranju boli zbog traume?

Dr.E. Reifikacija u ovom smislu predstavlja, u našoj imaginaciji, transformaciju osobnog iskustva u materijalnu stvar. To je simbolično pretvaranje nečega što smo osjetili u konkretnu predodžbu, a u isto vrijeme gubitak osjećaja te simboličnosti, jer se predodžba pretopila u nešto što postoji u fizičkoj realnosti. Osjećaj da smo nepovratno promijenjeni zamijenjen je prisilnom vizijom nepovratne fizičke promjene u živčanom sustavu. Evo, to ti je to. Konkretiziranjem jednog inače zastrašujućeg iskustva - da osoba više nije ta ista osoba koja je bila ranije - osjećaj osobnog rascjepa i diskontinuiteta umanjuje se i u nekoj mjeri ograničava. Ljudi vole fiksirati takve stvari koje su im se dogodile za specifične, lokalizirane predodžbe, i to je upravo to što se ovdje zbiva. Ipak, prilično je tužno vidjeti kako takav proces nesvjesno omogućava razvitak psiholoških i fizioloških teorija. Takve "teorije" nas neće nikada nikuda odvesti, osim što nas udaljavaju od intenziteta iskustva kojeg bi trebale objasniti.

G.A. Reci mi nešto više o tvojim razmišljanjima o traumi i o promjenama kroz koje osoba prolazi tijekom buđenja tog iskustva.

Dr.E. Ma, ne znam ni gdje da počnem, G.A. Ti pitaš nevjerovatno općenita pitanja i zadaješ mi nevjerovatno teški zadatak da odgovaram na njih.

G.A. O.K., jel' može ovako? Reci mi o svojim razmišljanjima o disocijaciji (rascjepu), o prirodi promjene koja nastaje kad osoba prolazi kroz traumatsko iskustvo no izgleda kao da ne zna da prolazi? Reci mi kako se nekome dogodi da dobije amneziju za takav događaj koji je ispario?

Dr. E. Nije ti dobro pitanje, G.A. Ne vodi prema ničem zanimljivom. Osoba koja ima amneziju zbog nekog emocionalno traumatičnog događaja, samo ima amneziju i to je to. Ne sjeća se. U stvari, za nju se taj događaj nije nikad ni dogodio. Ta osoba postaje netko u čijem životu se taj događaj nije dogodio. To ti je rascjep.

G.A. Dobro, dr.E., ali kako je to moguće? Kako netko može postati osoba kojoj se to nije dogodilo? Može li se reći da to uključuje cijepanje svijesti?

Dr.E. Svijest se ne cijepa i ne može se rascijepiti. Ona nije materijalna stvar. Samo materijalni objekti poput dijamanata se mogu rascijepiti. Osoba postaje netko za koga se taj incident nije dogodio i ništa više.

G.A. Ali što onda sa cijelom tradicijom u našoj struci koja ima predodžbu svijesti koja kao da prolazi kroz takve rascjepe: vertikalni rascjep, horizontalni rascjep, razdvajanja koja odvajaju jednu česticu iskustva od druge?

Dr. E. Te su predodžbe sve konkretizirane reifikacije, slično kao i pretpostavljene promjene mozga s kojima si i započeo ovaj intervju; one se ne odnose na ništa realno i ne objašnjavaju apsolutno ništa. One su simboli koje koristimo kako bi predstavili i pokušali ovladati iskustvima koja nadilaze našu sposobnost asimilacije.

G.A. Dakle, ti kažeš da osoba postaje netko za koga se događaj nije dogodio – no jasno je da se događaj dogodio, a ta osoba nije netko čiji život nije promijenjen. Pa kako možemo shvatiti takve stvari?

Dr. E. Rekao sam ti da se tu nema ništa više za reći! Jesi li ti gluh? Nešto se dogodi u nečijem životu. Za tu osobu to je previše za podnijeti pa kao da se nije ni dogodilo. Previše je toga za izreći riječima pa se ništa ni ne govori. Čak tu ima previše toga da bi se bilo svega svjestan pa svjesnost nestaje. Osoba postaje netko za koga se ništa od toga nije dogodilo. Naravno da je ta osoba pogođena tim događajem, znala ona za njegovo postojanje ili ne. Događaji našeg života na razne načine utječu na nas, bez obzira na to jesu li dostupni našem sjećanju. Molim te, prestani me pitati pogrešna pitanja.

G.A. Možda misliš da su pitanja pogrešna, dr. E., ali meni su ipak interesantni tvoji odgovori na njih. Daj ipak izdrži sa mnom, prijatelju. Hajdemo sad malo dublje u srž onog što se događa ljudima u kontekstu vrlo teške traume. Kako ti gledaš na problem višestruke ličnosti i takozvanog disocijativnog poremećaja ličnosti?

Dr. E. Što misliš s tim "Kako ja gledam na to?" To je kao da me pitaš kako ja gledam na mjesec. Ne "gledam" na višestrukost ličnosti – to je fenomen kojeg se susreće s vremena na vrijeme i to je to. Upozoravam te da prestaneš s takvim pitanjima.

G.A. Ali sigurno si svjestan kontroverzije koja postoji u našoj struci o samom postojanju toga poremećaja, znači postojanja višestruke ličnosti. Neki kažu da on postoji i da ga stvara teška trauma u djetinjstvu, najčešće uz seksualno zlostavljanje; drugi kažu da je to fikcija koju stvaraju revni terapeuti koji rade s sugestibilnim pacijentima koji im žele udovoljiti.

Dr. E. Ne želim trošiti svoje vrijeme na takve diskusije.

G.A. Daj mi ipak reci nešto o svom iskustvu u tom području. Jesi li imao prilike promatrati ih ili raditi s takvim pacijentima?

Dr. E. Puno. Dakle, kakvo je tvoje pitanje?

G.A. Dakle, izgleda da to znači da si ti jedan od onih koji vjeruju da je disocijativni poremećaj ličnosti stvaran fenomen, ne nešto inducirano.

Dr. E. Baš nećeš prestati, ha? Ne vjerujem ni u neki "pravi" fenomen višestruke ličnosti, ako sam dobro razumio što misliš pod tim, niti se slažem sa pojednostavljenim značenjem nečeg "induciranog". To su sve krive i neupotrebljive alternative: prva pripisuje srž takozvanog disocijativnog poremećaja ličnosti isključivo pacijentu, a druga utjecaju terapeuta. Višestrukost dolazi na vidjelo, u svoj svojoj slavi, u međuodnosu pacijenta i analitičara i oboje daju svoj doprinos. Osoba s prošlošću koja sadrži nepodnošljivu, neizrecivu traumu dolazi do razvoja odnosa s nekim – možda s terapeutom, no može to biti bilo tko - i, ovisno o vrsti komunikacije koju ta osoba susreće, povijest njezine traume može početi izranjati u obliku bujanja naizgled autonomnih identiteta.

Jednako tako moguće je da ne izroni ništa i povijest traume ostat će nijema.

Prije mnogo godina imao sam iskustvo s jednom takvom pacijenticom koje me puno toga naučilo o toj stvari. Četrdesetpetogodišnja pacijentica zvala me da se konzultra sa mnom o svojoj psihoterapiji koju pohađa. Bila je već 8 godina na analizi s vrlo poznatom osobom naše struke. Rekla mi je da je nezadovoljna s rezultatima tretmana i da treba savjet što da u učini u vezi s tim. Zamolio sam je da mi ispriča o odnosu sa svojim analitičarem kao i o njenoj prošlosti. Kao dijete bila je žrtva majčinog intenzivnog seksualnog zlostavljanja, majka ju je tijekom njenih ranih godina neumoljivo koristila kao igračku za masturbaciju.

Ispričala mi je da su tu nekoć bili "neki dečki". Na vrh jezika mi je došlo pitanje i odlučio sam ga izgovoriti. Pitao sam je kako su se zvali ti dečki. Rekla je da se ne sjeća, da su dječaci nestali i da je sve to bilo vrlo davno. Tada mi je na pamet pala još jedna misao i opet sam je odlučio izustiti. Rekao sam joj kako mislim da nije baš lijepo zaboraviti nečije ime. Na trenutak je zašutjela, a onda rekla: "Mislim da ste vi majka. To je cijeli problem u mojoj analizi – moj analitičar je samo otac. On uvijek želi da budem odrasla i razumna."

Dok smo razgovarali o njenoj dilemi, počela se prisjećati imena dječaka. Na kraju mi je rekla da dječaci nisu nestali; čini se da su se skrivali jer su vjerovali da njen analitičar mrzi djecu. Pitao sam je gdje su se dječaci sakrivali. Odgovorila mi je da su se krili u njenom trbuhu. Mnogo godina je patila od teških gastroenteroloških simptoma.
Telefonirao sam njenom analitičaru i savjetovao mu da s njom razgovara o činjenici da su "dečki " vjerovali da on mrzi djecu. Pokušao je povesti tu temu s pacijenticom, no još uvijek joj je odavao utisak da mrzi djecu. Rekao joj je da želi znati otkud je ona dobila takvu čudnu i netočnu predodžbu. Njihov takozvani tretman završio je u tom trenu. Znao sam dobro tog analitičara, a dečki su bili u pravu misleći da on mrzi djecu. Dijete koje je mrzio najviše od svih bilo je ono koje je nosio u sebi. Bilo je to traumatizirano dijete kakvo je on nekoć bio, čija je bolna iskustva potpuno zanijekao. Bio je vrlo odrasla osoba, i previše; vrlo kulturni džentlmen koji se ponosio svojom zrelošću i sofisticiranošću. Ako analitičar nije sprijateljen sa djetetom u sebi, nema šanse za ostvarenjem uspješnog kliničkog rada s pacijentima poput ovog slučaja kojeg sam opisao. Svijet davne traume jednostavno se neće manifestirati, a ako postoje drugi identiteti koji se polako počinju kristalizirati, nestat će pred analitičarevim nedostatkom tolerancije i mržnjom. Nasuprot tome, analitičar koji može podnijeti svoje vlastite osjećaje iz djetinjstva imat će tendenciju materinskog odgovora na bilo koji znak takvih iskustava kod pacijenta i tako je otvoren prostor pozornice za iskazivanje traume. Davno zaboravljeni dječaci prestaju se sakrivati, a sjećanja koja oni čuvaju imaju priliku biti bolje upamćena i razotkrivena.

Kako je završila svoju terapiju, ta je pacijentica umjesto toga nastavila posjećivati mene. Njen je analitičar reagirao optužujući me za neetično ponašanje i krađu pacijentice. Ne vjerujem da je moguće nekome ukrasti pacijenta jer pacijenti nisu vlasništvo, no njegovo ponašanje otežalo je novi tretman između mene i te pacijentice i učinilo ga stresnijim nego što je trebao biti.

G.A. I, reci mi što je dalje bilo s tom pacijenticom?

Dr. E. Ispalo je prilično dobro i nema se tu puno više za reći. Strahote njenog ranog života bile su dublje istražene, dječaci su mogli napustiti mjesto na kojem su se skrivali i bili su prepoznati, a na kraju, nakon puno godina, pojavili su se znaci kompletnije cjelovitosti nego što je ikada ranije bila moguća.

G.A. Koje znakove cjelovitosti si mogao vidjeti?

Dr.E. U jednom trenutku, sve je manje govorila o dječacima ili o malim djevojčicama koje su također bile uključene u 5 identiteta koje sam susreo u ovom slučaju. Nisam je pitao kuda su otišli, znajući da se više ne skrivaju nego se ustvari odvija važan proces sazrijevanja. Na kraju, pacijentica je razvila ljubav za vrtlarstvo.

Zasadila je prekrasni ograđeni cvjetni vrt oblikovan u peterokut u kojem je zajedno cvalo 5 raznih vrsta cvijeća. Bilo je jasno da je tih 5 odjeljaka s cvijećem odgovaralo petorici njenih identiteta, a da je sadnja, njegovanje i ograđivanje vrta odredilo aspekte spajanja ranije razdvojenih dijelova njenog sebstva. Ona i ja to ipak nismo nikad raspravili. Ponekad je šutnja dobra i zlatna stvar.

G.A. Dakle, ti kažeš da se fenomen rascjepa nalazi u onome što se ponekad zove intersubjektivno polje?

Dr.E. Da, kao što je slučaj i sa svom psihopatologijom, bilo kojeg oblika i stupnja. Ali ne marim puno za filozofsku terminologiju. Recimo samo da su ljudi to što jesu, osjećaju to što osjećaju i rade to što rade dijelom zbog toga kako su bili prihvaćeni i kako ih još uvijek drugi prihvaćaju. To su uvjeti čovječanstva, kakvi bili da bili. Rascjep može nastati samo u nekim kontekstima, uglavnom onima koji djetetu niječu mogućnost da se njegovi osjećaji prepoznaju i potvrde na bilo koji način. Rascijepljena ličnost živi u svijetu odnosa koji ne sadrži prostor za događaje koji su nestali iz sjećanja. Ako se pojavi bilo kakav znak nestale povijesti, dijete se susreće s reakcijom neshvaćanja, neprijateljstva i/ili teškog bola. Ponekad dijete marginaliziraju ili čak ekskomuniciraju iz familije. S druge strane, jednom kada se stvori prostor za takve događaje, možda kada pacijent nađe nekoga tko će ga slušati, tko može biti majka, ti se događaji počnu ponovno pojavljivati, zajedno s djecom kojoj su se nekoć dogodili. Na kraju sve se to spoji i ustvari nije tako jako komplicirano.

G.A. Daj mi primjer kako nastaje racjep i kako se održava u takvom svijetu odnosa.

Dr.E. Obilje primjera je dostupno svakom kliničaru koji radi na tom području. Ovaj čas sam se prisjetio jednog: Tridesetogodišnja žena koju je, dok je bila dijete, stravično zlostavljao njen djed. Od kad je imala 4 godine pa do njene 11 ili 12 godine stalno ju je ponovno silovao i mučio. Sva sjećanja na te događaje su nestala kad je odrasla jer je obiteljski sustav kao takav predstavljao dosljedno poricanje. Ipak, u dobi od 28 godina počela je razgovarati o tome s jednom od svojih rođakinja, ženom koju je, kao i nju, djed zlostavljao. U razgovoru između njih dvije počeli su se pojavljivati fragmenti izgubljenih sjećanja. Djed je bio figura poput ikone u obitelji, poštovan i cijenjen od svih. Iako je njegova demonska strana od nekih članova obitelji učinila žrtve, to je bilo izbrisano iz obiteljskog sustava sjećanja. Djed je na kraju umro, veliki sprovod i memorijalna služba su dogovoreni, bila je to prilika za oplakivanjem gubitka no i za slavljem onoga što je svatko vidio i želio vidjeti kao veličanstvenost njegovog života. Žena o kojoj govorim izabrala je tu priliku da razbije tišinu, stala je pred ožalošćene i pokušala prikazati kako ju je djed silovao i mučio. Hrabro, ili glupo, inzistirala je da je ovo prilika u kojoj istina više ne može ležati zakopana. Prije nego što je stigla završiti prvu rečenicu, njena braća i ujaci pritrčali su joj i izveli je iz dvorane, izbacujući je na ulicu. Rekli su joj da je neoprostivo to što je pokušala učiniti i da je luda.

G.A. I, što joj se dalje dogodilo?

Dr. E. Ubila se ubrzo nakon tog incidenta.

G.A. Ubila se? Kako ti shvaćaš to samoubojstvo?

Dr. E. Mislim da je to bio njen način da poveća ulog u toj igri sa svojom obitelji, inscenirajući događaj za kojeg je vjerovatno mislila da će biti tako dramatičan da ga oni neće moći poreći. Ponekad je istina osobi važnija čak i od samog života. Ova je priča ipak vrlo žalosna i vrlo depresivna jer njen plan uopće nije uspio. Obitelj je ovo samoubojstvo vidjela kao potvrdu njenog ludila. Sustavi poricanja poput ovog ne mogu se slomiti direktnim sučeljavanjem s istinom. Mora se prvo stvoriti prostor za tu istinu.

Opet si me izmorio, G.A. Vrati se sutra.

G.A. Još samo jedno pitanje, molim te. Ako si radio s tom ženom o kojoj pričaš, nije li bilo načina da interveniraš prije i odvratiš je od samoubojstva?

Dr. E. Radio sam s njenom rođakinjom, ne s njom, a doznao sam cijelu priču tek nakon njene smrti. Vidimo se sutra.

 

 
Drugi dio


Pročišćenje duše

 

G.A. Dobro jutro dr.E! Želio bih se vratiti na diskusiju o iskustvu same traume i o izazovu s kojim se mi psihoanalitički orijentirani terapeuti susrećemo u radu s pacijentima čiji životi uključuju takva iskustva. Je li to slučaj da su neke stvari koje se dogode jednostavno "too much"? Drugim riječima, jesu li događaji koji ishlape iz sjećanja takvi događaji s kojima se ne možemo suočiti, koji se zbog svoje važnosti jednostavno ne mogu integrirati u naš osjećaj tko smo? I, ako je to činjenica, što da radimo mi kliničari u susretu s takvim okolnostima?

Dr. E. Postoje događaji koje osjećamo nepodnošljivima. No ti me pitaš nadilaze li ponekad određeni događaji nečiju sposobnost da se suoči s njima? Ne znam kako bi itko mogao odgovoriti na takvo pitanje i bojim se da opet razglabaš o temi o kojoj nije vrijedno raspravljati. Dobar si u tome, G.A., i vjerujem da je preporučljivo biti dobar u nečem, no molim te da se ipak držiš pitanja na koja se može odgovoriti.

G.A. Idemo ipak govoriti o specifičnim osobnim iskustvima. Nedavno sam razgovarao s nekim tko mi je rekao da se osjeća kao da je Mt. Everest pao na njega.

Specifičan kontekst bio je erupcija dugo rascijepljenog bola u vezi sa smrću njegovih roditelja i nekoliko braće i rođaka u vrijeme kada je bio dječak. Taj je čovjek bio ranije na psihijatrijskoj konzultaciji i doktor mu je preporučio antidepresive. Bio je toliko preplavljen bolom da je psihijatar smatrao kako intenzitet njegove patnje treba smanjiti upotrebom lijekova. Znam da ti takav tretman baš i nije najdraži, dr.E., no reci mi što bismo mogli i trebali učiniti u slučaju takvog sveobuhvatnog bola.

Mnogi u našoj struci preporučuju upotrebu lijekova temeljem ideje da su mnogi aspekti iskustva tako teške traume uništavajući pa je na neki drugi način nemoguće upravljati njima.

Dr.E. Slažem se da je teško upravljati Mt. Everestom kad padne na nekog. Ali, ja bih upitao: što ako je Mt. Everest stvarno pao na neku osobu? Što ako je iskustvo katastrofalnog bola u točnoj proporciji prema veličini katastrofe koja se stvarno dogodila? Spomenuo si nekog tko je izgubio oba roditelja i druge članove obitelji dok je bio dijete. Jesi li svjestan kako se takvi gubici mogu akumulirati i zbrajati sve dok ne dođu kraja djetetovog svijeta?

Pitaš me kako mi, kao kliničari, možemo odgovoriti na taj bol?

G.A. Da, molim.

Dr. E. To će očigledno varirati ovisno o specifičnoj situaciji, no u slučaju čovjeka koji je kao dječak izgubio obitelj, kako bi bilo da jednostavno pokažemo empatiju s veličinom njegovog gubitka? Kako bi bilo da napravimo svaki mogući napor i ostanemo uz njega u intenzitetu njegovog iskustva.

G.A. Ali kako se to radi? Takvo je iskustvo nemoguće podnijeti.

Dr. E. Onda je to ono uz što trebamo ostati, uz nemogućnost nepodnošljivog bola. Vidiš, G.A., ako se nekako izgubiš u konkretnosti svega toga i možda se složiš da se osoba suočava s nečim što je nemoguće podnijeti, onda je jedino rješenje umrtviti bol lijekovima, alkoholom ili možda ispadne da bi samoubojstvo bilo vrlo efikasno.

Takva doslovnost neće nas odvesti tamo kuda želimo. Odupri se takvom impulsu i ostani uz osjećaj koji je trenutačno prisutan.

Ako je to osjećaj da se Mt.Everest srušio nekom na glavu, neka bude tako. Zapravo, ja bih u toj priči shvatio pacijentovu upotrebu metafore o Mt.Everestu kao njegov način na kojeg pokušava izraziti iskustvo kako je cijeli njegov svijet srušen i uništen. Možda bih mu to točno tako i rekao.

G.A. Zvuči dobro, ali kako će to umanjiti njegovu bol?

Dr. E. Vjerovatno neće, ali to i nije cilj za kojim je vrijedno težiti. Cilj je dozvoliti patnji da bude izražena, omogućiti emocionalnoj istini tog života da konačno ima priliku biti stavljena u riječi i slike. Tada se stvara prostor koji ranije za taj bol nije postojao. Može se čak dogoditi da se agonija te osobe još i pojača kao posljedica takve vrste diskusije koju ja predlažem, no ta će osoba biti više u istini. Sve ovo je očito pa te molim postavljaš zanimljivija pitanja. Zašto te to stalno moram moliti?

G.A. Kao što vrlo dobro znaš, dr. E., pitam te vrstu pitanja kakva bi ljudi uglavnom mogli pitati, i želim tvoja razmišljanja podijeliti s drugima u našoj struci.

Ako budeš malo tolerantniji, nastojat ću produbiti pitanja.

Dr. E. Problem sa širenjem mojih misli G.A. je taj da profesionalci u našoj struci uglavnom ne žele čuti ništa o tome jer misle da su sve shvatili.

Stvorili su mišljenje o takvim stvarima i ne možeš se probiti do njih, samo do mladih koji su još uvijek otvoreni, a za njih ova pitanja moraju biti bolja.

G.A. Što misliš, zašto se onda toliko puno kliničara, uključujući psihoanalitičare koji su prošli trening, bavi olakšavanjem patnje kao svojom najvažnijom zadaćom? Ako pravi cilj i snaga analize leže u artikulaciji životne istine, onda je cijeli naglasak na brizi za ljude koji pate krivo usmjeren.

Dr. E. Nema ničeg pogrešnog u želji da se smanji nečija patnja i svi se uvijek nadamo da osoba može pronaći način života koji je zadovoljavajuć, a ne pun patnje. Problem nastaje kad analitičar ima jaku potrebu da olakša bol, kada ne može tolerirati ono što bi bilo prirodno iskustvo pacijenta s intenzivnim negativnim emocijama. Razlog zašto toliko puno psihoterapeuta želi smanjiti boli pacijenata ima veze sa životima samih terapeuta, s obiteljskom situacijom u njihovoj prošlosti koja ih je usmjerila na stazi njihove karijere. To je gotovo uvijek ista priča: roditelj je vrbovao osjetljivo dijete kako bi sebi osigurao podupirajuću, umirujuću njegu koja je nedostajala u roditeljevom djetinjstvu.

G.A. Je li to ono što Alice Miller zove "The Drama of the Gifted Child" (Drama darovitog djeteta)?

Dr. E. Da, ali izvorni i mnogo bolji naziv te knjige bio je "Zatočenici djetinjstva". Analitičara su zarobili majka i /ili otac u smislu da ga, nesvjesno, uvijek vuče potreba da olakša roditeljevu (i pacijentovu) bol, a poduhvat ove misije predstavlja zatvorsku ćeliju za analitičarevu dušu, ako malo bolje razmisliš. Ako dijete, kojega je sudbina osudila da kasnije u životu postane psihoterapeut, pobjegne iz uloge umirivanja i na sve druge načine podržavanja svoga roditelja, on tako katapultira roditelja u stanje agonije u kojem ga roditelj napada i/ili emocionalno odbacuje. Ova tema se dalje odigrava u psihoterapeutskoj praksi, gdje prava se snaga analize – prepoznavanje istine nečijeg života – izokreće prema staroj temi olakšavanja roditeljske boli. Razne vrste čudnih ugovora, skretanja i izbjegavanja počinju strukturirati analitički dijalog, onemogućavajući postizanje najvažnijih ciljeva terapije. To je važna tema, ali ne zanima me da je dalje razglabam s tobom.

G.A. A što misliš o ovom pitanju: Koji su najveći izazovi s kojima se susrećemo u našoj struci na polju razumijevanja i tretmana osoba koje su preživjele ekstremnu traumu?

Dr. E. Neke stvari prave velike poteškoće mnogim kliničarima naše struke, ali ne znam je li to ono što bi ti nazvao izazovima naše struke. To su stvari koje spadaju u srž traumatičnog iskustva i ono što se može, a što ne može postići u psihoterapeutskom procesu. One uključuju san o pročišćenju duše od utjecaja traume, smrzavanje vremena kao posljedicu traume te beskonačnu izolaciju i usamljenost koje je stvorila trauma. Hoćeš da ti pričam o tome?

G.A. Molim te.

Dr. E. Izraz "opravak od traume", ako razmisliš, gotovo je oksimoron. Trauma, ili barem kako ja koristim taj termin, nije samo strašno bolan ili šokantan događaj u nečijem životu – to je događaj ili niz događanja koji su previše za podnijeti, čak previše za prihvatiti da su se uopće dogodili. Ideja oporavka znači da smo nešto preboljeli. Mislim da se prava trauma ne može preboljeti. To zvuči kao poruka beznađa, ali nije, daj mi vremena da ti objasnim. Vjerovanje u mogućnost "oporavka" od traume, shvaćeno kao poništenje razorenog, oblik je poricanja. Većina analitičara, a posebno oni koje pokreće nesvjesna želja za njegovanjem i izliječenjem povrijeđenog pacijenta, ne mogu to razumjeti. Oni su predani radikalnom izlječenju, transformaciji koja poništava traumatske povrede jednom zauvijek. Takvi kliničari ohrabruju snove svojih pacijenata da njihove stravične životne priče mogu biti izmijenjene i pročišćene, da se bol može zauvijek ukloniti i istisnuti iscjeljujućim iskustvima sreće i ljubavi. Takva se očekivanja neminovno razaraju dok otporna realnost traumatske povrede nastavlja proganjati traumatiziranu osobu. Na kraju staze kojom ide psihoterapija traume nema ćupa sa zlatom. Pod najboljim okolnostima može se jedino pronaći oslobođenje od zatočeništva jer rascijepljenost ustupa mjesto cjelovitosti, a nakon toga tuzi koja ostaje.

G.A. Ne razumijem kako možeš reći da nema nade za one koji su doživjeli traumu. Ako nekome kažeš da nema nade u izlječenje i da je tuga sve čemu se može nadati, ta osoba, ako ti povjeruje, može samo poželjeti da umre.

Dr.E. Evo tebe opet! Jel' ti namjerno ne slušaš što ti pokušavam reći? Nisam rekao da nema nade. Rekao sam da nema nade u oporavak koji pročišćava nečiji život i uklanja traumu. Traumatski događaji o kojima govorimo utjecat će na tu osobu sve do njenog zadnjeg daha. Ipak, ima nade za tu osobu, za njen život i budućnost – uglavnom tu leži duboka nada i ja bih uvijek pokušavao komunicirati na taj način da se počne podnositi nepodnošljivo i da se može izreći neizrecivo.

No budućnost kojoj se osoba može i smije nadati nije ona u kojoj nema boli iz prošlosti; ta budućnost sadrži bol, uključuje događaje koji ranije nisu nigdje mogli pronaći dom. Kao što sam rekao, to će biti budućnost cjelovitosti.

G.A. I kako onda analitičar razbije nečiju nadu i očekivanja da će doživjeti "pročišćavanje" i "oporavak"? I još k tome, zar je tuga jedino čemu se osoba onda smije nadati? To zvuči kao prilično depresivan cilj kojemu treba težiti.

Dr.E. Cjelovitost osobe nije beznačajna i nije depresivna. To znači da je osoba postala potpuno svjesna i da više ne mora ulagati napore da bude netko kome se razne stvari nisu dogodile. Dobre stvari proistječu iz takve transformacije, no brisanje traume nije jedna od njih. Između blagoslova koji dolaze zajedno sa cjelovitošću tu je i sloboda da se bude onakav kakav jesi. Onaj tko je preživio veliku traumu uglavnom vrlo teško prihvaća da neće doći do pročišćenja jer takva situacija često uključuje sve moguće iscjeljujuće maštarije koje nose nadu o poništavanju povreda traumatične prošlosti. Ponekad su takve fantazije jedina stvar koja pomaže odvratiti osobu od samoubojstva, pa shvaćanje neizbrisivosti traume može biti prepuno opasnosti. Tu se kristalizira dvojba: apsolutna emancipacija naspram vječnog zatočeništva. Svatko tko se zadržava u terminima ove dvojbe uglavnom će u ovome što govorim čuti poruku očaja, a ja još jednom naglašavam da za ljude koji su preživjeli traumu postoji prava nada. Uloga analitičara je da u suglasju s pacijentom radi na uspostavljanju prostora koji će uključivati nepodnošljivo i neizrecivo. Pacijent će tijekom tog procesa ponekad padati i u razorni očaj, osjećajući da tu uopće nema nade za preživljavanje. U takvim se trenucima analitičar mora spojiti s tim očajem i održavati svoje sve veće razumijevanje prvotnih i trenutačnih izvora emocija. Ako to učini, suprotstavlja se očekivanju da tu nema mjesta za patnju koju pacijent osjeća, i pronađen je treći put iz one binarne dvojbe između slobode i zatočeništva. Nepodnošljivo se može početi rađati, a neizrecivo početi izgovarati. To je staza prema cjelovitosti, a ona može biti vrlo duga.

G.A. Daj mi još koji primjer da pojasniš to što mi opisuješ?

Dr. E. O.K. Nakon nekoliko godina analitičkog rada, 25 godišnja pacijentica rekla mi je da se počinje prisjećati kako ju je otac seksualno napastvovao dok je bila djevojčica. Ta sjećanja su započela sporo, s blijedim utiscima o nečem lošem što se dogodilo, nečem strašnom što je njen otac učinio. Preklinjala me da joj kažem da se tu radi o njenim bolesnim izmišljotinama, lažnim sjećanjima, no nisam joj mogao udovoljiti. Onda se prisjećanje ubrzalo. U to vrijeme imala je noćnu moru koja je simbolizirala erupciju dugo zakopane prošlosti. U svom snu pacijentica je hodala duž seoske ceste i naišla na kućicu. Otvorila je vrata i pogledala u zahod. Ugledala je tamnu pjenušavu tekućinu koja se kovitlala u vrtlogu. Onda se kretanje tekućine ubrzalo, a njena razina je počela rasti. Grgoljeći, pjeneći se, na kraju je prsnula u snažnoj eksploziji poput gejzira. Bujica mračnih sjećanja rastužila ju je, uključujući bezbroj trenutaka u njenim ranim godinama kad joj je otac dolazio usred noći i seksualno je napastvovao. Nije mogla podnijeti ta sjećanja.

“Ne mogu živjeti s tim. To će me ubiti. Ja ću se ubiti. Ubijena sam. Već sam mrtva pa sad i hoću umrijeti."

G.A. I, kako, za ime svijeta, možeš nešto nemoguće učiniti mogućim? Ona ti kaže da je život nemoguć za življenje zbog takvih sjećanja.

Dr. E. Točno, i treba pokušati ostati uz to. Vidiš, ona nije vjerovala da itko može razumjeti kroz što je prolazila. Bila je uvjerena, kao i svaka žrtva zlostavljanja koju sam upoznao, da je ona nepopravljivo zla i da zbog te njene zloće nitko neće odgovoriti na njenu patnju ničim osim odbacivanjem i mržnjom. To je glavni aspekt ove bitke – borba za odbacivanje takvih očekivanja.

G.A. Pričaj što se dalje događalo između tebe i te djevojke.

Dr.E. Ona i ja razgovarali smo 30 godina.

G.A. Ali što joj se dogodilo u životu?

Dr. E. Na kraju je dobro prošla – postala je izuzetno kreativna osoba, razvila je bliska prijateljstva, udala se i odgojila dva prekrasna sina.

G.A. Dakle to zvuči kao opravak više nego išta!

Dr. E. Nije se "oporavila" u smislu brisanja boli iz prošlosti njenog djetinjstva. Incest koji joj je bio nametnut ostao je trajni izvor boli. Ipak, prisjetila se cijele svoje prošlosti i iako je to za nju i dalje bio izvor patnje, nije se zakačila za to i nije to ponovila. Povijesti zlostavljanja kojih se žrtve nisu prisjetile uvijek se ponavljaju na sljedećoj generaciji ili njihovim surogatima; nauprot tome, prošlosti kojih su se žrtve emotivno prisjetile transformiraju se u opasnosti od kojih žrtve štite sljedeću generaciju.

G.A. Što se dogodilo između te žene i njenog oca? Je li on još bio živ tijekom te duge terapije?

Dr. E. Da, još je bio živ, a ona je bila uvijek uljudna s njim. Ipak, bila je bolno svjesna da je on prema njoj počinio neoprostive zločine.

G.A. Postoji li mjesto za oprost na putu jedne takve žrtve traume?

Dr. E. Misliš, postoji li način da žrtva zlostavljanja oprosti svojim zlostavljačima?

G.A. Da, točno to. Postoje razmišljanja u našoj struci koja potvrđuju da bi opraštanje onima koji su nas povrijedili trebalo iscijeliti stare povrede.

Dr. E. Misliš li da bi preživjela žrtva holokausta kojoj su nacisti pobili cijelu obitelj trebala oprostiti onima koji su ubili sve njene najmilije? Neki su zločini jednostavno neoprostivi i svatko tko tvrdi da je uspio oprostiti u takvoj situaciji čini mi se da se kreće čudnim i nemogućim putem. Rekao bih da seksualni napadi poput ovog kojeg sam opisao spadaju u takvu vrstu zločina. Nemam strpljenja sa zagovornicima oprosta koji su, ako razmisliš, trgovci poricanjem.

Prisustvovao sam razgovoru između moje pacijentice i njenog ostarjelog oca u kojem joj je on rekao da mu je žao zbog svega što se dogodilo i molio ju je da mu oprosti. Taj se razgovor odvijao nekoliko desetljeća nakon što ju je zlostavljao. Očeva molba, dirljivo predočena, sama je još jedan zločin počinjen protiv moje pacijentice i u to vrijeme joj je prouzročila mnogo patnje. Izgleda da je otac podrazumijevao da bi se, kad bi ona samo mogla prihvatiti njegovu dirljivu ispriku, oni oboje mogli odmaknuti od tih strašnih događaja iz prošlosti koji bi ostali iza njih. Drugim riječima, oboje bi se mogli oporaviti. Takva ideja je besmislena jer nema odmaka od takvih zločina. Ipak, postoji oslobađanje osobe od zatočeništva, a takva emancipacija zahtijeva putovanje do istine onoga što je izblijedilo. Ništa drugo ne može pomoći. Mojoj pacijentici bi moglo pomoći kad bi njen otac mogao izgovoriti kako je svjestan da je ono što je učinio neoprostivo, no on nije bio u stanju dati takvu izjavu. Ljudi koji su sposobni činiti stravične zločine protiv djece uglavnom nisu u stanju preuzeti odgovornost kakvu bismo voljeli vidjeti.

G.A. Kažeš da ste ti i ta pacijentica razgovarali preko 30 godina. Što se dogodilo nakon toga?

Dr. E. Pacijentica je umrla.

G.A. Što ju je ubilo?

Dr. E. Infarkt, u dobi od 56 godina. Bilo je to vrlo nenadano i vrlo tužno. Ipak, stigla je vidjeti svoje sinove kako su odrasli i voditi vrlo dobar život. Nije osjetila da se "oporavila" od trauma svojih ranih godina, niti se to trebalo dogoditi. Znala je istinu svoje prošlosti i bila sposobna činiti divne stvari s tim znanjem. Kad bi samo više ljudi imalo istu takvu razinu razumijevanja i svjesnosti, ovaj bi svijet bio bolje mjesto. Treba mi opet pauza, G.A. Iscrpljuješ me.

G.A. Vratit ću se sutra, dr.E. Odmori se, prijatelju moj i hvala ti na tvojim mislima.

 


Treći dio


Smrzavanje vremena i beskonačna izolacija



G. A. Pa, evo nas opet! Dobro jutro! Nadam se da si se odmorio. Sunce sija, ptice pjevaju i krasan je dan za još malo razgovora!

Dr. E. Poštedi me euforije, Atwood.

G.A. Hvala ti za feedback, staro gunđalo. Dakle, ono što bih ja sad htio je baviti se s ona druga dva izazova ili problema koja si spomenuo u vezi s razumijevanjem terapije traume, prvim kojeg si nazvao "smrzavanje vremena" i drugim kojeg si nazvao iskustvom "beskonačne izolacije". Ispričaj mi prvo o utjecaju na vrijeme.

Dr. E. Vrijeme se zaustavlja za osobu izloženu ekstremnoj traumi, čak i kad za tu istu osobu nastavi teći. Za veliku većinu ljudi je teško shvatiti kako je to moguće. To se događa zbog toga što je zbog nečega nemoguće nastaviti. Dat ću ti jedan primjer.
Upoznao sam ženu čijeg je muža jedne večeri dok je išao kupiti talijanski kruh za svoju obitelj za večeru sa špagetima usmrtio pijani kamiondžija. Tragedija se dogodila  20 godina prije nego što sam je upoznao. Pričala mi je o svim mogućim teškoćama u svom životu i na kraju razgovora dodala da nikad nije razmišljala o svom suprugu. Iznenadio sam se, a ona je odgovorila: "Pa, nikad, osim u mojim snovima. Svake noći sanjam isti san o njemu. Sanjam svake noći da sjedim za kuhinjskim stolom i moj muž ulazi i nosi štrucu kruha. Nemam pojma zašto sanjam takav san. Mislite li da snovi imaju kakvo značenje?"
Vrijeme se zaustavilo za tu ženu na dan suprugove smrti. Sjedila je za kuhinjskim stolom, čekala ga da se vrati sa štrucom talijanskog kruha da obitelj može večerati. Tada je ušao policajac i obavijestio je o suprugovoj smrti. Njezin san koji se ponavljao pokazuje kako ona još uvijek sjedi za tim stolom, čekajući već dvadeset godina supruga da se vrati. Vrijeme je prestalo teći i iako je u jednom pogledu sat nastavio kucati i godine su nastavile prolaziti, u drugom je pogledu vrijeme stalo. Najčudnije u tome, ona nije bila svjesna da se vrijeme zamrznulo. Kad sam stavio primjedbu o vidljivom značenju njenih snova, učinilo mi se da joj vidim suze u očima. A onda su nestale.
Još tužnija od toga što se njoj dogodilo bila je sudbina njene kćeri. Ispričala mi je da je kćer imala 12 godina u vrijeme očeve užasne smrti. Djevojčica je voljela oca više od svih ljudi na svijetu, na nebu i na zemlji. Nije pokazivala nikakve smetnje u svom životu kao posljedicu tragedije, čak se činilo da je njena razina funkcioniranja rasla tijekom godina koje su prolazile. Postala je jedna od najboljih učenica u školi, sudjelovala vrlo aktivno u sportskim i društvenim aktivnostima i upisala se na izvrstan koledž uz punu stipendiju. Nakon što je diplomirala arhitekturu (njen otac je radio u građevinskoj industriji) smiješila joj se vrlo svijetla profesionalna budućnost, srela je mladića i zaljubila se. Odlučili su se vjenčati. Sve u njenom životu kao da je bilo posuto ružama. Katastrofa se počela zbivati kad su ona i njen mladić objavili zaruke i utvrdili datum vjenčanja. Pala je u duboku neobjašnjivu depresiju. Odjednom se odbila dići se ujutro iz kreveta, rekavši da je paralizirana. "Osjećam kao da je nešto strašno teško palo na mene. Nešto me zatvara. Ne mogu živjeti, ne mogu se maknuti, ne mogu disati."
Majka je pozvala psihijatra da pomogne njenoj kćeri u tom iznenadnom pogoršanju. Uputili su je na medicinsku grupu na lokalnom sveučilištu koja je istraživala i liječila depresiju kod mladih koja se iznenada pojavila bez vidljivih uzroka. Ovi liječnici mislili su da su otkrili novu mentalnu bolest koju psihijatrija do tada nije poznavala. Nazvali su je: "akutna endogena depresija mladih adolescenata". Njihova je ideja bila da je ta bolest po porijeklu organska, povezana sa suptilnim neurokemijskim promjenama u mozgu i nadali su se da će donijeti zaključke o tim promjenama studirajući efekte depresije na svojim pacijentima uz pomoć raznolikih koktela lijekova. Mlada je žena postala njihov zamorac za pokuse. U razdoblju koje je slijedilo isprobali su na njoj veliki broj lijekova i kombinacija lijekova, s mješovitim i nepouzdanim rezultatima. Nakratko bi joj se poboljšalo stanje od najtežih ekstremnih takozvanih depresija, no nakon toga bi opet pala u takvo stanje u kojem nije mogla funkcionirati.
Pitao sam majku je li uzela u obzir mogućnost da je neobjašnjivi slom njene kćerke možda povezan s očevom iznenadnom smrću koja se dogodila prije 10 godina. Dodao sam da, budući da nije bilo nikakvih znakova emocionalne poremećenosti za vrijeme prethodnog razdoblja, izgleda da je djetetova tuga bila pokopana. Iskustvo traumatičnog šoka u trenutku kad je otac bio ubijen i nakon toga bol i tuga žalovanja nisu bili evidentirani u njenoj prošlosti, pa sam sugerirao da je ona pospremila te reakcije, a sada je preplavljena s njima. Dodao sam da njeno iskustvo teškog tereta koji leži na njoj možda odražava identifikaciju s ocem kojeg zamišlja slomljenog pod šest stopa zemlje. Osjećaj da je zatvorena i da ne može disati jednako tako mogu biti njen način da bude s ocem u lijesu, u njegovom stanju smrti, bez micanja, bez disanja. I ovdje se može vidjeti zaustavljanje u prolasku vremena, otpor prema kretanju dalje u životu, građenju i prihvaćanju smislene budućnosti i vlastite obitelji. Takav napredan razvoj  u kontekstu života ove djevojke značio bi da se zauvijek rastaje od svoga voljenog oca i ostavlja ga trajno za sobom. To je za nju bilo nemoguće jer je on bio središte njenog života, a nije mogla ni oplakati njegov gubitak. Nagovarao sam njenu majku da za kćerku potraži neku vrstu psihološke pomoći koja bi se fokusirala na potisnuto žalovanje i faktore koji se prepliću s tim. Na moje iznenađenje, majka je odbila moj savjet i rekla da i ona i njena kćer imaju povjerenja u biološke psihijatre. Osjetio sam slabost u tom trenutku i kasnije toga dana sam se razbolio. Obično ne izražavam svoje emocionalne reakcije na stresne situacije kroz tjelesne reakcije, no ovaj put bio sam izuzetno uznemiren majčinim odbijanjem da barem razmisli o pretpostavci da se u životu njene kćeri dogodilo potiskivanje osjećaja oplakivanja. S tom ženom nakon toga mnogo godina nisam imao kontakta. Gotovo dva desetljeća kasnije, dobila je je rak s metastazama i vratila se k meni na samo jednu konzultaciju. To je bila prigoda da je pitam što se dogodilo s njenom kćerkom. Tako tužno – sve te godine koje su u međuvremenu protekle, istraživanje s lijekovima se nastavljalo, kćer je stalno izlazila i ponovno se vraćala u psihijatrijske bolnice, njeno planirano vjenčanje, karijera i zapravo cijeli njen život ležali su u ruševinama. Zaručnik ju je napustio, nikada nije radila kao arhitekt i vrlo se udebljala.

G.A. To je depresivna priča o depresiji, dr. E. Imam jedno pitanje o njoj. Zašto djevojka nije mogla oplakati gubitak svog oca? Vjerujem da njegova nasilna smrt predstavljaju traumu i šok izvan svih granica, no ipak, druge kćeri ipak uspiju izaći na kraj s takvim tragedijama, a da ne unište sebe i svoje živote.

Dr. E. I ja sam razmišljao o tom istom pitanju. Priča ove obitelji, ako je točno nazirem, priča je o obitelji u kojoj nije postojala mogućnost žalovanja nad gubitkom, a djevojčina takozvana bolest - njena "akutna endogena depresija mladih adolescenata", kako su njeni liječnici voljeli razmišljati o njoj - bila je njen način održavanja kontakta kroz identifikaciju s ocem u njegovom stanju smrti. I majka je također održavala vezu s pokojnim mužem što se odražavalo u njenom ponavljajućem snu o suprugu koji se vraća kući s kruhom. Sjećaš se da je majka odbila razmisliti o mogućnosti da je njena kćer zatočenica zarobljene reakcije žalovanja. Mislim da bi se za prihvaćanje te misli ona tada morala suočiti s vlastitim žalovanjem, a njen san sugerira da je to za nju nemoguće. Ne znam zašto nije moglo doći do žalovanja, no sigurno je bilo razloga za to.

G.A. Hajde za mene pretpostavi kakvi bi to mogli biti razlozi.

Dr. E. Prvo, kćerka – zamislimo da je nešto pošlo strašno krivo između nje i njene majke rano u njenom životu, nešto što je onemogućilo razvoj pravog odnosa između njih dvije. Ima tu nekih znakova narcizma kod majke, ona je možda bila jedna od onih koje pozivaju svoje dijete na emocionalno putovanje s kojeg nema povratka. Zamislimo dalje da je povezanost s ocem postala temelj kćerkinog života i postojanja.
Oplakati gubitak oca tada bi za nju značilo odustati od odnosa s osobom koja je za nju značila životni opstanak. Pod takvim okolnostima nije se moglo dogoditi žalovanje, a izgubljeni roditelj ostao je trajno prisutan za dijete koje je ga je nadživjelo. Pretpostavio bih da je očevo postojanje tijekom njene adolescencije održavano na neki način, možda djelomice preoblikovanjem nje same u očevu kopiju u ženskom tijelu. Na koji ga god način pokušala održati na životu, to se nije moglo nastaviti jednom kada bi ušla u svoj najavljeni brak. Možda su svadbeni planovi bili okidač njezinog sloma, kada bi pomislila na trenutak svadbenog obreda u kojem otac predaje nevjestu. Njezin je identitet kao osobe bio sadržan u osjećajima povezanima s ocem, dramatičniji simbol te bliskosti izbio je tada na površinu: njena depresija koja je sličila na smrt.
Klinički rad na takvom slučaju sastojao bi se u istraživanju veze s preminulim roditeljem, o njenoj temeljnoj funkciji u održavanju djetetovog postojanja i o svim okolnostima i događajima koji su igrali ulogu u pojačavanju te funkcije. Nadam se  da bi takvo istraživanje ostavilo mjesta za produktivniji oblik žalovanja koji ne bi ovu djevojku koštao njenog života. Nikakav takav pokušaj nije bio učinjen.
Drugo, majka - i ona je očito smatrala supruga središtem svoga postojanja i nastavila je odnos s njim u svojim snovima, vječno čekajući njegov povratak kući s putovanja do dućana s kruhom. Može biti da je njena priča zrcalni odraz kćerine priče: da je i ona bila povezana isključivo sa svojm ocem i ovisna o njemu u svojem osjećaju postojanja. Možda je njen suprug naslijedio tu funkciju u njenom životu i kao posljedica toga nije više bilo mogućnosti za prihvaćanje smrti i oplakivanje gubitka. Nisam je nikad dovoljno dobro upoznao da bih mogao biti siguran da je to bio slučaj, no tijekom godina prakse znao sam mnoge takve slučajeve.
Tragedija u ovoj obitelji koja uključuje i majku i kćerku zarobljene u odsječku vremena, povezana je sa smrću, no ektremne traume druge vrste također smrzavaju vrijeme. Razlog nije kompliciran – radi se uvijek o nečemu što osoba jednostavno ne može učiniti dijelom svojeg života. To onda ostaje u vječnoj sadašnjosti, možda sakriveno u ustrajnoj amneziji. Strašna je samoća u tom smrznutom trenutku, osjećaj bezgranične odsječenosti od cijele ljudske zajednice. Usamljenost je možda najnepodošljiviji aspekt cijelog ljudskog postojanja.

G.A.Ova klinička priča o toj ženi i njenoj kćerki je interesantna, tragična, depresivna - no uglavnom je nagađanje. Možeš li mi ispričati neku drugu priču koja direktnije ilustrira smrzavanje vremena?

Dr. E. Mogu, ta priča uključuje moj prvi klinički slučaj takozvanog disocijativnog poremećaja ličnosti. Događaji koje ću opisati dogodili su se prije 40 godina. Radio sam oko dvije godine sa ženom koja je tada imala 24 godine. Patila je od prilično teških depresija koje su dolazile i odlazile, a moj rad s njom usredotočio se na dugotrajnu usamljenost koju je osjećala i koja je vodila natrag prema djetinstvu. Nije mi sinulo da bi ona mogla imati više identiteta dok se jedne noći nije dogodilo nešto što je nedvosmisleno ukazalo na to. Netko me nazvao telefonom obraćajući mi se visokim, falsetnim glasom. Pitao sam je tko je to, ne prepoznajući glas te svoje pacijentice. Odgovor je bio:
“To je mala djevojčica... Imam četiri godine...ona...ne zna za mene...Želim ti reći otkuda dolazim."
U tom sam trenutku shvatio da je to moja pacijentica i da  razgovaram s njenom drugom ličnošću. Zamolio sam je da nastavi i da mi kaže otkuda dolazi.
"U sobi sam punoj odraslih. Tu je proslava. Vrata se otvaraju i netko ulazi noseći pladanj. Na pladnju se nalazi dječačić. Stavljaju ga na stol. Tada ulazi visoki muškarac s bradom. Nosi nož. Dolazi do djetešca, uzima nož i reže djetetov penis.  
Dijete vrišti, a krv šiklja iz njegovog penisa. Svi ljudi u sobi plješču i grle se i sretni su. Ne želim biti poput ovih ljudi. Oni misle da je zabavno ranjavati djecu. Ne želim nikada odrasti. Neću nikada odrasti".
Vrijeme se zamrznulo za ovu malu djevojčicu i od tada nije starila, poput Petra Pana, ostala je  u dobi od 4 godine iako je pacijentica imala 24. Ova četverogodišnja djevojčica živjela je u međuvremenu na tajnom igralištu, no sad je izašla da uspostavi kontakt sa mnom.

G.A. Očigledno, to je bilo obrezivanje.

Dr. E. Ne, nije. To je bio neobjašnjivo radosni napad na najranjiviji dio dječje anatomije. Tako je to ta druga ličnost smatrala sljedeća dva desetljeća, a još je puno godina trebalo proći prije nego što je taj događaj mogla reinterpetirati kao obrezivanje.

G.A. I, reci mi što se dalje događalo u tom slučaju?

Dr. E. Događalo se ono što se uglavnom događa u takvim slučajevima: tragična priča o traumi i zlostavljanju je postepeno ispričana, druge ličnosti su se pojavile u tom procesu i s vremenom su se integrirale. Ispalo je da je ona četverogodišnja djevojčica bila je jedna od sveukupno 6 ličnosti. One su se spojile nakon određenog broja godina i ne da mi se sad opisivati taj proces. Pitao si me za direktniji primjer smrzavanja vremena – dao sam ti ga, pa hajdmo dalje.

G.A. O.K. – Je li ovaj slučaj na bilo koji način povezan s onim što si ranije nazvao "beskonačna izolacija"?

Dr. E. Je. Mala djevojčica živjela je na mjestu najstrašnije izolacije, odsječena od bilo kakve komunikacije s drugim ljudskim bićima. Njen jedini kontakt bio je s duhovima koje je vidjela na tajnom igralištu. Usamljenost žrtve traume najekstremnija je što je itko može zamisliti: usamljenost čija je najbitnija karakteristika da je apsolutna, nikad se neće ublažiti.

G.A. Reci mi nešto više o toj usamljenosti, o toj izolaciji. Kako ona izgleda? Što nastaje iz nje? Zašto je mnogo kliničara u našoj struci tako slabo razumije?

Dr.E. Ta je usamljenost kozmička, rađe nego zemaljska. Prostire se diljem univerzuma i osobi koja od nje pati izgleda vječna. Nije zamislivo da bi ikada mogla biti uklonjena, umanjena, ublažena, da se može pobjeći od nje. To je prokletstvo.
G.A. Želiš mi reći da je osoba s takvim iskustvom na neki način doslovno prokleta?

Dr. E. Postoji takva stvar kao što je iskustvo prokletstva, bivanja zauvijek u tami bez
mogućnosti oslobođenja. Takvo iskustvo nije isto što i stvarno, doslovno, metafizičko bivanje osuđeno na boravak u paklu za sve vijeke vjekova, što je ideja koju ne podržavam. To je naprotiv osjećaj kojeg osoba može imati, koji može postati istinitiji nego bilo koji drugi. Moramo shvatiti kako takav osjećaj može dovesti osobu do vrlo esktremnih poteza, ponekad do vrlo destruktivnog djelovanja.

G.A. Moraš sad objasniti o čemu govoriš.

Dr. E. Prije nekoliko godina bio sam pozvan na kozultaciju u vezi sa stravičnim zločinom muškarca koji je ubijao djevojčice. Ubio je i sebe nakon što je živote djevojčica priveo pucnjem kraju. Pitali su me što bi mogao biti ubojičin motiv. Njegov zločin izgleda nitko nije mogao razumjeti. Zašto ubijati nevine djevojčice?
Ponudio sam teoriju koja se temeljila na nekim detaljima slučaja, no istražitelji su ignorirali moje mišljenje. Moja teorija pretpostavlja da je napadao i ubijao iz osjećaja beskonačne izolacije.

G.A. Kako se osjećaj izolacije, bez obzira kako intenzivan može postati, pretvara u impuls za ubijanjem? I zašto bi se, za ime svijeta, to ubijanje usredotočilo na malu djecu?

Dr. E. Postoji princip koji se može primijeniti više manje na sva ta zvjerstva.
Čitamo o serijskim ubojstvima, no tu je uvijek jedna dodatna smrt koja se ne pojavljuje u novinskim izvješćima: prvotno ubojstvo ubojičine vlastite duše, uglavnom zločin koji se dogodio davno, davno prije. Serijska ubojstva djece ponovno na pozornicu postavljaju prvotno umorstvo, više duhovno nego fizičko. Tu je prošlost ponovno odigrana, no prvotna žrtva se sada nalazi u ulozi aktivnog kontrolirajućeg činioca te drame. Bespomoćnost rane viktimizacije je tako zamijenjena bogolikom kontrolom nad životom i smrti druge osobe.
Ponekad je ta zamjena pojačana preplavljenošću seksualnim intenzitetom.

G.A. Na koji je način bilo što od toga u vezi s usamljenošću?

Dr. E. Nekoliko me stvari u ovom slučaju vodilo do te teme. Ubojica je imao pristup djeci obaju spolova, no odlučio se ubijati djevojčice, a ne dječake. Drugo, znamo za njegovu patnju zbog gubitka svojeg prvorođenog djeteta, djevojčice, koja je umrla ubrzo nakon rođenja.
Mnogo godina je očajavao nad smrću toga djeteta, rekavši kako mu je nemoguće prihvatiti činjenicu da je njen život završio prije nego što je imao pravu šansu da uopće započne. Taj gubitak djevojčice izgleda da mu je bio važniji nego njegova mlađa djeca, sve dječaci, koji su preživjeli. Ova prva djevojčica bila je netko koga se još nije moglo smisleno upoznati – njen je život bio prekratak- a ipak izgleda kao da je za njega ona bila najvažnija osoba na svijetu.
Upitao sam se: Što se ovdje zbiva? Odjednom, dolepršala mi je ideja: njegovo prvorođena djevojčica bila je simbol izvorne nevinosti toga čovjeka. Ona je bila njegovo unutrašnje, esencijalno dječje sebstvo, reinkarnirano, da bi umrla odmah netom joj je pružena druga šansa u životu. On sam mora da je bio ubijen dok je bio mali dječak nečime što se dogodilo u obitelji, umorstvom njegove duše. Možda je ta duša bila duša djevojčice s početka. Okolnosti, sugerirane nekim detaljima koji su govorili o njegovim fantazijama i opsesijama u koje nema potrebe zadirati, gotovo su sigurno uključivale niz traumatičnih seksualnih napada na njega.

G.A. Kako je on mogao imati dušu ove djevojčice s početka priče? O čemu ti to govoriš?

Dr. E. Htio sam reći da se on, kao vrlo mlada osoba, možda u svojoj biti osjećao više ženskom nego muškom osobom. To se obično događa kad postoje događaji i okolnosti u djetetovom svijetu koji vode do aktivne dezidentifikacije u vezi sa vlastitim spolom.
Uglavnom, seksualno zlostavljano dijete katapultirano je u carstvo patnje koje djetetu
izgleda kao vječno udaljavanje od ljudskih kontakata. To je spaljujuća, emotivno unakažujuća situacija koja osobu ostavlja u uvjerenju da je život završio i da je izbačena u tamu.
Tako nastaje usamljenost, jer ovo je iskustvo tako ekstremno da je nezamislivo da bi mu se itko mogao ili želio čak i samo približiti. To je ono što uglavnom uzrokuje nastajanje zida šutnje. Pa ipak, takvo isključivanje iz sudjelovanja u društvu drugih, za osobu je samo po sebi nepodnošljivo. Nastaje žarka želja da se premosti taj beskonačni razmak, da se nekako ponovno spoje svijet svjetla i svijet tame.
Moja teorija je bila sljedeća: Srž životnog iskustva toga čovjeka izvorno je bila nasilje i potpuno razaranje njegove dječje duše – najdragocjenije od svih dragocjenih stvari za malog dječaka ili djevojčicu. Zato je od tada živio u stanju prokletstva, osamljen s tom strašnom realnošću. Ubijajući niz djevojčica koje su za svoje obitelji predstavljale najdragocjeniju stvar, mislim da je zamišljao kako se uvlači u tamu ožalošćenih obitelji, možda i samih djevojčica i tako oslobađa od beskonačne usamljenosti od koje je patio. Taj je čovjek tražio supatnike u svojoj špilji i ubijao je da bi došao do njih. Dosta često se može sresti ovakve slučajeve.

G.A. Koja stravična priča! Je li postojalo išta što se moglo učiniti za tog čovjeka prije nego je počinio ubojstva? Ili bi ovo bio beznadni slučaj u kojem su traume i povrede bile preduboke i van dohvata smislenog ljudskog odgovora?

Dr. E. Nećemo nikad znati. No mislim da je njegovo iskustvo bilo da je on izvan dohvata ljudskog društva, a njegovi stravični postupci bili su izravan odgovor na to što je osjećao. Možemo barem zamišljati da bi došlo do drugačijeg ishoda da je netko bio duboko povezan s tim čovjekom koji je takvu osobu i tražio. Možda bi mu ta osoba mogla objasniti da je njegova potreba da ubija bespomoćnu djecu rođena iz potrebe da natjera druge da osjećaju isto što i on, da netko drugi osjeti nešto usporedivo s agonijom njegovih gubitaka. Možda se može reći da bi izvršenjem njegovih strašnih zločina pogođene obitelji znale što to znači kada je ubijeno sve u što vjeruješ i čemu se nadaš.
Bilo bi vrijedno pokušati, ali nemam iluzija o tome koliko bi bila teška takva intervencija. Tražila bi veliku predanost koja bi se rastegla na mnogo, mnogo godina. Naša struka ne cijeni mnogo takve stvari. Ljudi žele brze popravke i ako se oni ne mogu postići, idu dalje. Kao što znaš, G.A., moje je iskustvo i uvjerenje da putovanje psihoterapije može jedino biti sporo.

G.A. Mislim da ne želiš one koji čitaju ovaj intervju ostaviti u uvjerenju da su žrtve traume sklone ubojstvima.

Dr. E. Ne, i ako ti misliš da išta što sam rekao čak i izdaleka sugerira tako nešto, ti trebaš pomoć.
Ono što sam ja rekao je: posljedice iskustva strašne usamljenosti mogu biti smrtonosne - među destruktivnim stvarima koje se mogu dogoditi, događa se puno više samoubojstava nego ubijanja drugih.
No, nekad se može dogoditi nešto potpuno suprotno, posebno kad je okolina osobe koja je preživjela traumu povoljna. Značajna kreativna ekspresija može proisteći iz traume, ekspresija koja se također odnosi na usamljenost u tami.

G.A. Možeš li nam dati kakav primjer takvog kreativnog odgovora?

Dr. E. Gotovo svaki zbilja kreativni čin kojeg sam proučavao može predstavljati takav primjer. Evo da uzmemo, na primjer, veliku pjesnikinju Mayu Angelou, autoricu knjige "Znam zašto zarobljene ptice pjevaju".
Za vrijeme njenog djetinjstva, stalno ju je gnjavio i nakon toga žestoko silovao mladić njene majke. Rekao joj je da će ubiti njenog voljenog starijeg brata ako progovori o tim seksualnim napadima. Pokušala je sakriti što se dogodilo, no obitelj je to otkrila i konačno je istina izašla na vidjelo. Iako je mladić uhapšen i osuđen, na kraju je ipak ubijen, vjerovatno su ga ubili rođaci Maye Angelou, prije nego što je stigao odslužiti kaznu za svoje zločine. Ona je godinama ostala gotovo potpuno nijema, zatvorena u kavez tišine. Razumljivo je da je prestala govoriti sjetimo li se kako je mladić prijetio bratovom životu, a i toga da je bio ubijen premlaćivanjem. No takav zid tišine može se materijalizirati čak i bez takvih prijetnji i nasilja.
Na kraju, uz pomoć brata, bake i učitelja koji je ohrabrivao njen interes za literaturu, počela je opet govoriti. A kasnije, nakon duge borbe, zarobljena ptica počela je pjevati... i pjeva... i pjeva. Slušao sam je na inauguraciji Billa Clintona 1993.g. Čitala je  prekrasnu pjesmu pod nazivom "Puls jutra". Crpeći iz svog vlastitog samotnog putovanja u tamu, dala je svim izgubljenima nadu da mogu biti pronađeni.

G.A. Ima li još nešto što bi volio dodati na temu beskonačne izolacije u svijetu onih koji su proživjeli traumu?

Dr. E. Samo ovo: Iskustvo izolacije je otuđenje od svega ljudskog. Tu je izazov za kliničara: da proširi svoju empatiju na točno to subjektivno stanje, na neki način vraćajući osjećaj bačenosti u mračnu špilju natrag u ljudsku zajednicu kao nešto što možemo razumjeti. Paradoks psihoterapije leži u tome da ona ponekad može nepodnošljivo učiniti podnošljivim, a neizrecivo izgovorljivim – to se, u svakom slučaju, ne događa umanjivanjem bola kojeg osoba susreće u svijetu onih koji su proživjeli traumu, što je nemoguće, već uključivanjem toga bola u krug ljudskog razumijevanja.

G.A. Hvala ti, dr. E. Nadam se da ćemo uskoro opet razgovarati.

Dr. E. Sve najbolje, G.A., i nadam se da ćeš malo poraditi na svojim pitanjima prije nego što se opet čujemo.