Što je, ustvari, duh?

George Atwood



Evo moje teorije o duhovima.

Oni nisu duše pokojnika. Oni nisu zli duhovi koji nas dolaze mučiti. Duhovi su virtualne osobe, analogne virtualnim kvantnim česticama u fizici, koje ustvari ne postoje u kontinuiranom smislu, a ipak imaju oblik bivanja koji nije samo ne-bivanje.
Virtualne osobe, duhovi, su mogućnosti onoga što bismo mi mogli biti, što smo bili i što smo mogli postati, mogućnosti kojima nije nikada dozvoljeno da postanu realnost.
Eto takav je i duh doktor zvan George Atwood, koji je slijedio liječničku struku tijekom svoje karijere i koji je učinio svoga oca vrlo sretnim i ponosnim.
Tu je i radikalni anarhist koji se također zove Atwood, koji je posvetio svoj život raskidanju svih postojećih društvenih struktura.
Mi živimo sa svojim vlastitim neostvarenim mogućnostima, a one nas posjećuju, čak i napadaju, ponekad osvetoljubivo.
Popričao sam o tome s mojim poznanikom, briljantim psihijatrom i on mi je rekao kako smatra da je takozvani bipolarni poremećaj ustvari uzrokovan iznenadnim pojavljivanjem snažnih duhova – mogućnosti iz prošlosti koje su bile uništene. Ova mi je ideja izgledala interesantna pa sam ga odlučio intervjuirati o toj temi. Zamolio me da ne otkrijem njegovo ime kako bi mogao slobodnije govoriti.

--------------------------------------------------------------------------------

G.A. Kažeš da bipolarni poremećaj uzrokuju duhovi iz prošlosti?

Dr. E. Osoba ide kroz život, kad tamo, mogućnost tko je ta osoba mogla postati odjednom smogne snage i probije se u sadašnjost. Voila!

G.A. Ali, što je s onom starom idejom da manija predstavlja obranu od depresije?

Dr.E.  Ma, ne. Postoje situacije kada osoba bježi od nečeg stvarno depresivnog i u žaru tog bijega upada u privremenu euforiju, no ako govorimo o pravoj maniji – to je napad duhova.

G.A. Otkud je došao taj duh?

Dr. E. Dolazi od mogućnosti neke osobe koja nije bila ostvarena nego uništena.

G.A. Ali, što je uništava? I, što onda osnažuje takvog duha za napad?

Dr. E. Baš ta ista osoba koja pati od napada duhova radi obje stvari. Prvo, osoba potpuno skrši neku od svojih mogućnosti da ostvari način života koji bi se inače materijalizirao, a kasnije, taj način postojanja, osnažen dijelovima najintimnije jezgre osobe, uzvraća napad na takvo uništavanje i tako potpuno izneredi um te osobe.

G.A. Dakle, sve to ima veze sa jezgrom neke osobe?

Dr. E. Da, jezgra se cijepa. To se cijepanje zbiva prvobitnim rascjepom sebstva, u kojem jedan dio, uglavnom onaj koji je zadužen za održavanje sigurnih veza s drugim ljudima napada drugi dio, koji se drži na distanci od drugih ljudi i traži svoju samostalnu sudbinu. Prvi mrvi drugoga i u početku pobjeđuje, no drugi se kasnije vraća i osvećuje: Ubacuje naboj eksploziva C-4 u slatki mali svijet ovog prvog i eto nas na trkama! Invazija duhova!

G.A. Pa ta tvoja teorija u suprotnosti je sa svim modernim teorijama o genetskom i neurokemijskom temelju bipolarnog poremećaja, zar ne?
 
Dr. E. To je sve sranje!Znam to jer je to moje područje, i moram reći da je to prava sramota, nešto što će se u budućnosti smatrati paradoksalnom mračnom erom psihijatrije.

G.A. Zašto će to zvati "paradoksalnom" mračnom erom?

Dr. E. Zato što predodžba o mračnom srednjem vijeku govori o vremenu praznovjerja i ignorancije, zaokupljenom sa stvarima kao što su duše i duhovi, no svjetlost se pojavila s dolaskom prirodnih znanosti – dok u suvremenoj psihijatriji imamo ono što se predstavlja kao prosvjećena znanost, a ustvari je vrsta magičnog mišljenja u kojem se ozbiljan znanstveni stav o tim stvarima temelji na duhovima. Dakle, vidljiv je paradoks, no to je sve ispod površine. Bipolarni poremećaj uzrokuju duhovi, kao što sam već rekao, a ti duhovi nadiru naoružani eksplozivom.
 
G.A. Zašto onda pametni ljudi "puše" to magično mišljenje, ako je istina to što si rekao. Što stvara uvjerenje da je biologija ključ svega?

Dr. E. Prijatelju moj, odgovor leži ispod površine. Tamo možeš naći barikade protiv tih istih duhova o kojima govorimo, podignute u mračnim područjima liječničkih vlastitih duša. Znaš li ti što sve treba proći osoba koja treba izdržati i preživjeti medicinski trening? To je školovanje poput lokomotive koja gazi osobnost. Svaka mrvica pobune i otpora mora nestati, a to je moguće jer je to ponavljanje prvotnog mrvljenja duše koje se dogodilo davno prije. I tako se liječnici bave rušenjem i uništavanjem duhova, unutra i vani, i uložili su veliki trud u poricanje njihovoga postojanja i u učvršćivanje toga poricanja tako što liju otrov u tijela onih čija tijela nastavaju duhovi. To što se događa je strašno.

G.A. Pa, i ti si doktor, kako si ti izbjegao tu situaciju?

Dr. E. Imam drugačiju prošlost.

G.A.: Kakva je to prošlost i kako te dovela do razumijevanja svega ovoga?

Dr. E. Recimo to ovako: bilo kako bilo, ja sam takav kakav jesam i kvalificiran sam da govorim o toj temi.

G.A. Možeš li nam reći još štogod o duhovima?

Dr. E. Duhovi su svugdje i kontroliraju gotovo sve.

G.A. Daj nam primjer gdje se to svugdje nalaze duhovi.

Dr. E. Ajde, dobro. Prvo, ne samo da postoje duhovi nečijih neostvarenih mogućnosti, nego i zaustavljena mogućnost onih koje smo izgubili, tih voljenih duša koje su umrle, a nisu imale šansu ispuniti svoje snove ili mi nismo imali šansu ispuniti njihove želje i snove. Ti nam duhovi dolaze u mračnim trenucima, a naša patnja u spoju s njihovom nemogućnošću da budu živi postaje nepodnošljiva. Točno u tom trenutku, duh umrle osobe ulazi u nas i transformira se u naš smisao života, što na određen način predstavlja dovršavanje prekinutog putovanja. Mnogi od nas nastanjeni su takvim duhovima.
Često takav duh okupator uzurpira onoga čije je tijelo zauzeo, a u tom slučaju neostvarene mogućnosti prvotne osobe daju zamah stvaranju novog duha. I tako nastaje dijalektički proces, duh protiv duha, naprijed - natrag i to ide sve dalje i dalje.

G.A. Molim te, nastavi pričati.

Dr. E. Duhovi mrtvih često napadaju malu djecu. Znao sam dečka čije je tijelo bilo napadnuto na takav način. U dobi od sedam godina vidio je kako njegovog brata udara auto i kako umire. Njegov je stariji brat bio majčino prvo dijete i njen ljubimac. Te večeri mlađi je sin ušao u majčinu zamračenu sobu u kojoj je ona ležala i plakala. Ugledala ga je, a strašne riječi izašle su iz njezinih usta: "ZAŠTO TO NISI BIO TI?" U tom je trenutku ugledao sebe kao da se gleda iz daljine, oči su mu bile jarko osvijetljene, skoro kao da je njegova glava postala svjetionik. Bio je vibrantno živ, a njegov je život sjao kroz njegove oči u tamu sobe.
No, njegov je brat ležao mrtav, u mrtvačnici. Kasnije te noći, dječak je imao čudnu viziju: stajao je u špilji duboko ispod površine zemlje, ispunjenoj mekom glinom. Nevidljive ruke počele su oblikovati tu glinu u ljudski oblik, noge, ruke, bokove, prsa, glavu,sve dok nije nastao div.
On i ja, gledajući na to mnogo kasnije, shvatili smo da je taj div bila duša njegovog mrtvog brata, koja se vratila u život u njegovom sedmogodišnjem srcu i otada je on živio za obojicu.
Uvredljivo svjetlo njegovog života i njegovih očiju moralo je zato biti prigušeno. Vrlo tužna priča.

G.A. I, što se dogodilo s tim mladićem?

Dr. E. Proveo je neko vrijeme sa mnom, plačući, i svjetlo je postalo jače.

G.A. I?

Dr. E. Duhovi su ponekad prilično aktivno uključeni u kreativnost; zapravo, bez duhova možda nikad ne bi bilo ništa stvoreno i svijet bi se smrznuo  u ponavljanju istih obrazaca.

G.A. Moraš to sad objasniti.

Dr. E. Duh napadne nekoga, izgura ga van, a osoba koja je izbačena želi se vratiti natrag. I tako, ona slika slike. No, slike koje ona slika mogle bi biti slike njene vlastite odsutnosti, što je zapravo super. Van Gogh ilustrira ovo sa svojom slikom prazne stolice. Kao i u tužnoj priči koju sam upravo ispričao, Van Gogh je bio nastanjen duhom svoga starijeg brata koji je umro, čak su mu dali to isto ime, i u reinkarniranju mrtvog dječaka on sam je postao odsutan, njegovo se svjetlo prigušilo i počelo nestajati. No, u slici stolice na kojoj nitko ne sjedi, to svjetlo treperi i osvjetljava, koliko god bilo zatamnjeno. Kreativnost može biti osvjetljavanje onoga što je ranije bilo prekriveno tamom.

G.A. Daj nam ispričaj još nešto.

Dr. E. Martin Ramirez. I on je bio slikar, katatonični shizofreničar, zatvoren u kalifornijskim psihijatrijskim bolnicama posljednjih desetljeća svog života.
Tema koja se ponavlja u njegovim čudnim crtežima je vlak koji izlazi iz mračnog tunela na rubu planine i kreće prema drugom tunelu. Vlak na svakom od tih crteža izgleda osvijetljen suncem, no samo kratko, jer nastavlja se njegovo putovanje u tamu. To su vlakovi duhova. Oni sa sobom nose neostvarene mogućnosti njegovog vlastitog bića, simbolizirane tim kratkim odsječcima putovanja izvan tunela.

 psihologija

Možete vidjeti u slikama da taj čovjek nikad baš nije ni imao šanse ostvariti vlastiti život, da je veći dio života bio obuhvaćen u ne-bivanje.
Čin crtanja, za vrijeme njegove hospitalizacije, bio je vjerovatno jedini znak da još uvijek postoji čistoća njegove životne snage. Izlazak iz tunela je simbol rođenja, dolazak u bivanje putem crtanja, tako da je umjetnički rad zapravo stvarao sliku svoje vlastite uloge. Martin Ramirez bio je mala lokomotiva koja može postojati, no samo povremeno.

G.A. Ajd' još jednu.

Dr. E. Jacques Derrida. I on je imao brata koji je umro ubrzo nakon što je rođen. Derridina majka reagirala je na gubitak svojeg djeteta time što je požurila sa sljedećom trudnoćom i rodila Jacquesa. No, nije žalovala za prvim djetetom, i kad je pogledala na svoje novo dijete, vidjela je dušu onoga koji nije preživio. Jacques je uplovio u tragediju ni ne znajući što radi, tješeći svoju majku time što je postao ono dijete koje je bilo izgubljeno. No,je li njegov identitet bio stvarno njegov? To pitanje pitanje provlači se pod Derridinom teorijom dekonstruktivizma.

Dekonstruirati viziju, doktrinu, otvara odgovor na bilo koje veliko ili malo pitanje koji izgleda kao definitivan zaključak i postavlja temelje za nešto kreativno novo što nastaje na svijetu. Derrida je uvijek tražio načine za rođenje vlastite duše i njegova je priča tužna jer se nikad nije ostvario.
Može se reći da je i on bio vlak, ali zauvijek u pokušaju izlaska iz tunela. Nedavno sam sreo ženu koja mi je rekla da je bila bliska s njim par godina prije nego što je umro. Kaže da je osjećala kao da on zapravo nije prisutan.
 
   Dođi neki drugi put i možda ću ti ispričati još štogod o duhovima ili nekim drugim cool stvarima. Veselo je pričati s tobom G.A.jer mi se čini kao da si stvarno zainteresiran. Ne doživljavam to baš često.