Paranoja – biti stranac u stranom svijetu

“People are strange when you’re a stranger
Faces look ugly when you’re alone.
Women seem wicked when you’re unwanted
Streets are uneven when you’re down.”
Jim Morrison

Paranoju, taj neizbježni simptom psihoze, psihoanaliza tumači dvojako. Freudova klasična psihoanaliza u problemu paranoje vidi sukob, konflikt oprečnih psiholoških struktura. Suprotno tome, za suvremenu intersubjektivnu psihoanalizu paranoja je simptom manjka psihološke strukture, odnosno, to je psihološka obrana kojom se nedostatak psihološke strukture nastoji nadići. U ovom tekstu koristim problem paranoje kako bih objasnio razliku između klasične i suvremene psihoanalize, kao i razliku između psiholoških struktura koje organiziraju osobnost.

O paranoji

Paranoja, kao fantazija “neljudske zle sile” koja nadzire, kontrolira i uništava, oduvijek je prisutna u svijetu oko nas. Borba protiv “sile zla”, protiv “kralja tame”, od pamtivijeka povezuje ljude u različite religijske ili duhovne pokrete. Tako se osobe s problemom paranoje, borci protiv “sila zla”, CIA-e, KGB-a, Interneta, danas povezuju u QAnon pokret, te imaju svoje predstavnike u Američkom kongresu. Psihoza više ne postoji, na njenom je mjestu – masovna psihoza, psihološki poremećaj kojeg je nemoguće liječiti jer postao dominantnom društvenom strujom.

Pandemija Korona virusa svakako je doprinijela masovnom gubitku temeljnog povjerenja u ljudski rod, posebno u autoritete, institucije i znanost. Znanstvenik nije više zbunjeni i slabo plaćeni “intelektualac” zatvoren u svom vlastitom svijetu. On je sada “svemoćni manipulator” koji nadzire i upravlja životima svakog od nas. Bill Gates nije više simpatični “hacker” koji se bavi svojim operativnim sustavom, već je opasni psihopat koji kontrolira svijet. Liječnik, epidemiolog, nije više stručnjak svog područja, već je manipulator koji lažnim cjepivima nadzire mase.


Odakle potječe ta kriza povjerenja kojoj se ne nazire kraj? Pojam “Kriza povjerenja”, “Crisis of Confidence”, prvi je puta upotrijebio američki predsjednik Jimmy Carter u svom poznatom “obraćanju naciji”, 1979. godine. Kriza je, po Carteru, posljedica manjka povjerenja u institucije, autoritete, ideale. To je zaključak višednevnih razgovora s Carterovim savjetnikom Christopherom Laschom, autorom knjige “Narcistička kultura”, objavljene nekoliko mjeseci ranije. Carter i Lasch slažu se kako upravo narcizam i kultura narcizma “nagrizaju” temeljno povjerenje u ljudski rod i ideale bez kojih život nije moguć.

Početak tumačenja iskustva paranoje

Povijest tumačenja problema paranoje počinje razvojem neurologije i znanosti o mozgu krajem devetnaestog stoljeća. Freudovi mentori, Kraepelin u Njemačkoj, Kraft- Ebbing u Austriji, Charcot i Magnan u Francuskoj, bave se simptomima paranoje. Jasno, uzroci su psiholoških problema u to vrijeme još uvijek u području biologije, odnosno, “u mozgu”. Kao što znamo, kraj devetnaestog stoljeća vrhunac je modernizma zapadnog društva, a svođenje ljudskog bića na mozak temeljna je osobina modernizma.
Time je veći značaj Freuda i Breuera kao prvih znanstvenika koji su već 1885. godine napustili biološki model tumačenja paranoje i svoje zanimanje usmjerili u područje psihološkog konflikta.

Homoseksualnost kao uzrok paranoje

Po Freudu, paranoja i svi simptomi koji paranoju prate, posljedica su potisnute i poreknute homoseksualnosti. U svom poznatom tekstu iz 1911. godine, Freud analizira neurozu njemačkog pravnika dr. Daniela Paula Schrebera. Mnoštvo psiholoških simptoma, poput paranoje, iluzije progona, megalomanije, erotomanije, od kojih boluje Schreber, po Freudu su posljedica poreknute fantazije homoseksualnog odnosa. Konflikt nesvjesnih fantazija i stroge stvarnosti uzrok su “psihoneuroze” dr. Schrebera.

Freudov je tok misli sljedeći: U Schreberovom je nesvjesnom misao – Ja muškarac, volim tebe muškarca!
No strogi superego tu “zabranjenu” misao poriče te je “okreće” u svoju suprotnost – Ja te mrzim!
Kako je mržnja također “zabranjeni” osjećaj on se projicira, ulaže, u objekt žudnje. Objekt se žudnje više ne voli, niti se mrzi, već on sada progoni dr. Schrebera. Objekt se više ne doživljava ljudskim već postaje svemoćni izvor zla, “stroj utjecaja”, “moćna mašina”, koja progoni, nadzire i upravlja. O tome piše psihoanalitičar Victor Tausk u svom tekstu – “Porijeklo ideje o Stroju utjecaja u problemu shizofrenije” iz 1919. godine. Tausk se pita – što se dešava u stanju psihoze kada osoba običnog čovjeka vidi kao opasnu, zlu “moćnu mašinu”, koja nastoji uništiti sve “dobro” i “zdravo”?

Freudova se psihoanaliza, njegova metapsihologija paranoje, temelji na konfliktu između nagona i instinkta skrivenih u tzv. Idu i psiholoških struktura koje brane prodor nagona u svijest, tzv. Superego. Osoba treba “riješiti” Edipalni sukob, odnosno prihvatiti heteroseksualnost, izgraditi snažan Ego koji može sadržavati konflikt suprotstavljenih struktura. Freudovo tumačenje u paranoji vidi projekciju neprihvatljivog afekta na vanjski svijet. Poreknuti bijes i destrukcija nisu nestali već se premještaju u vanjski svijet koji nas sada proganja.
Tako se tumači i iskustvo tzv. “dobre” i “loše” majke, odnosno, dobrog i lošeg objekta. Objekta koji nas podržava i voli, i onog koji nas mrzi i nastoji uništiti.

Međutim, kako objasniti iskustvo “svemoćne” majke, kao i doživljaj “sveprisutne” majke, što je temelj svake religije? Drugim riječima, kako objasniti iskustvo “svemoćnog dobra” – Boga, ili “svemoćnog zla” – Sotone? To je ograničenje Freudove teorije koje Psihologija osobnosti nastoji ispraviti.

Kohutova Psihologija osobnosti

Psihologija osobnosti uzrok problema psihoze i paranoje ne vidi u konfliktu suprotstavljenih struktura, već u manjku, deficitu, psihološke strukture koja organizira osobnost. Tako problem nije strogi i neumoljivi Superego, već posvemašnji nedostatak Superega. Psihologija osobnosti vjeruje kako Superego tek treba izgraditi. Na pitanje – Što je to Superego, rekao bih kako je Superego – Značajni Drugi. (Upravo ona psihološka struktura protiv koje se kultura modernizma, dakle kultura kapitalizma i narcizma neprestano bore.)

Ako nismo prihvatili Freudovo tumačenje paranoje kao projekciju “negativnih” homoseksualnih afekata na svijet, pokušajmo psihozu tumačiti kao manjak psiholoških struktura. Koje su to strukture? Kao što već znamo, Kohut na početku svog rada spominje dvije psihološke strukture oko kojih se organizira osobnost i koje su temelj iskustva cjelovitosti i doživljaja vitalnosti. To su “ambicije” i “ideali”, temeljni organizatori iskustva u smislenu cjelinu koju nazivamo – čovjek.
No štiti li doista organizacija osobnosti oko ambicija i ideala od psihoze i paranoje?

Brojne su osobe koje svoj život organiziraju oko fantazije – “Ja sam savršen, a ti si dio mene!”, odnosno, osobe koje su svoje ambicije uspješno ostvarile. To su, na primjer, američki predsjednik Richard Nixon, redatelj i milijarder Howard Hughes, kineski vođa Mao Zedong, ruski predsjednik Josif Staljin koji kaže – Ja sam toliko pokvaren da ne vjerujem nikome, pa ni samome sebi!
Njihovi biografi detaljno opisuju simptome paranoje od kojih su patili do kraja života.

S druge strane, znamo osobe koje se organiziraju oko posvemašnje idealizacije svijeta po načelu – “Ti si savršen, a ja sam dio tebe!”, a unatoč tome osjećaju prisutnost “sile zla”. Čak i Papa Franjo, vođa katoličke crkve, veoma liberalnih stavova, često spominje “negativan” utjecaj Sotone. To nije samo metafora, on je nedavno organizirao Svjetsko udruženje egzorcista, grupu od 250 svećenika educiranih u vještini istjerivanja “demona”.

Ukratko, organizacija osobnosti oko psiholoških struktura koje nazivamo “ambicije” i “ideali” nije dovoljna obrana od psihoze. Čak i najveći idealist ili najuspješniji biznismen nisu imuni na problem paranoje.

Alter ego, Twinship, blizanaštvo

Stoga je Kohut u svoju teoriju ugradio i treću psihološku strukturu koja organizira osobnost. To je tzv. Alter ego, twinship ili blizanaštvo. Po Kohutu, blizanaštvo je iskustvo “temeljne sličnosti među ljudima”, odnosno, doživljaj kako sam ja “čovjek okružen drugim ljudima”. Tako se Kohutova psihologija preobrazila iz “psihologije narcizma” u “psihologiju osobnosti”, te na kraju postala “psihologija bivanja čovjekom”.

Kohut kaže:
“The worst is to find oneself in a predominantly non-human environment. This is the dreadful fear of our time, to be shot off into space and to be all alone. There is a wonderful symbol of psychosis in dreams. It is that you get out of the gravitational attraction of earth and are by yourself forever. Even a HOSTILE emphatic environment is vastly preferable to an indifferent one.”

Alter ego, blizanaštvo ili twinship u potpunosti odgovara onome što filozof Martin Heidegger naziva Mitsein, “bivanje među ljudima”. Vjerujem kako je Heideggerov pojam “bivanje u svijetu”, Dasein, gdje čovjek biva u svijetu objekata velika pogreška. U svijetu objekata čovjek ne bi preživio niti trenutka. Ljudskost se gradi, konstruira, dugogodišnjim bivanjem u svijetu subjekata, nama sličnih ljudi. Po tome je Mitsein, a ne Dasein, ona “prava”, “autentična” osobnost. Tu je pogrešku ispravio Heideggerov učenik Levinas po kojem ljudskost nije “bivanje u svijetu” već “bivanje u Drugome”.

Blizanaštvo se od ambicija i ideala razlikuje po tome što je to iskustvo zajedništva, prijateljstva, a nikako iskustvo jedinstva, stapanja. Twinship je iskustvo koje možemo izraziti riječima – Ja sam sličan tebi, i ti si sličan meni!
Iako sve tri razine organizacije osobnosti, odnosno, ambicije, ideale i blizanaštvo, nazivamo – selfobjektima, tek je blizanaštvo tzv. “zreli” oblik selfobjektnog odnosa, dok su ambicije i ideali tzv. “arhaični”, “primitivni” selfobjekti koji se temelje na stapanju.

Iz fenomenološke perspektive, blizanaštvo je doživljaj kako je moja perspektiva u potpunosti prepoznata. Tek kada druga osoba “otkrije sebe u meni”, mogu biti siguran kako nisam posve sam na svijetu i kako me drugi doista razumije jer mi je sličan. Tek je blizanaštvo prava empatija, dok je povezanost stapanjem kod ambicija i ideala zapravo fantazija o čitanju misli, “telepatija”.
Ukratko, alter ego, twinship ili blizanaštvo drugi su naziv za ono što zovemo – “srodna duša”. Psihologija osobnosti tvrdi kako je iskustvo “srodne duše” jedini lijek za psihološke probleme.

Stoga svako dijete žudi da roditelj prepozna “sebe u njemu” i da tu sličnost obavezno izrazi. Slično tome, klijent u terapiji nastoji pokazati sebe i upoznati analitičara kako bi, uz malo sreće, otkrio kako on i analitičar i nisu toliko različiti, kako, usprkos svemu, ipak mnogo toga dijele – kako su slični.

Na žalost, roditelj i analitičar često su skloni u prvi plan staviti različitosti, a ne sličnosti, kao da iskustvo različitosti ima snagu iscjeljenja. Zapadna psihoterapija već stotinu godina u prvi plan stavlja iskustvo različitosti kojeg možemo izraziti riječima – Ja sam ja, a ti si ti.
No upravo je suprotno. Iskustvo različitosti, baš kao i iskustvo jedinstva, nema snagu stvoriti promjenu u osobi. To može učiniti samo iskustvo sličnosti.
Zašto je tako?

Zrcaljenje, odnosno, dijalog sa svijetom, uvijek traži dvije strane. Posvemašnje jedinstvo, tzv. “simbioza” ili “stapanje” prostor je monologa, “jedne perspektive”. No dijalog nije moguć ni kod doživljaja posvemašnje različitosti. S drugom osobom, posve različitom od mene, ne dijelim ništa, pa čak ni jezik. A bez zajedničkog jezika kako ću izraziti i dijeliti svoje misli i afekte?

Stroj utjecaja, “moćna mašina”

Ljudi u paranoji često opažaju dva neugodna fenomena – od progonitelja se ne može sakriti i progonitelj sve zna. Drugim riječima – progonitelj je sveprisutan i sveznajući.
Tumačenje je jednostavno. Kako se “arhaični”, “primitivni” selfobjektni odnosi temelje na stapanju, na iskustvu jedinstva kada sam “jedno s drugim”, od drugoga se ne mogu udaljiti, on je uvijek sa mnom, dio mene. Osim toga, kako se takvi selfobjektni odnosi temelje na povezanosti dijela i cjeline, arhaični selfobjekt mora se doživjeti cjelovitim, odnosno, savršenim, svemoćnim i sveznajućim. On je Bog, ali s “negativnim” predznakom – svemoćni, bezdušni stroj, “moćna mašina”.

To je ujedno i kritika teorije projekcije i projektivne identifikacije o kojoj govore Sigmund Freud, Melanie Klein, Otto Kernberg i drugi psihoanalitičari. Projekcija je fenomen koji može postojati isključivo među odvojenim, diferenciranim subjektima, odnosno, isključivo između Ja i Ti. Kako su psihološki problemi uvijek posljedica stapanja subjekta i objekta, njihove manje ili veće “simbioze”, za projektivnu identifikaciju nema mjesta. Po riječima Kohuta i njegovih suradnika Brandschafta, Atwooda i Stolorowa, smisao je teorije projektivne identifikacije – zaštititi analitičara od neugodnog osjećaja kako je intenzivno “povezan” sa svojim klijentom, odnosno, pružiti terapeutu iluziju ugodne i sigurne neutralnosti. To je iluzija kako analitičar ne utječe i nije odgovoran za klijenta.

Slično je i s tzv. “Mitom o neutralnom terapeutu.” Klasična psihoanaliza, naime, smatra kako analitičar ne treba pričati o sebi i time izložiti svoj unutarnji život klijentu. No kako će klijent upoznati analitičara i doživjeti njihovu temeljnu sličnost i ljudskost? Zanimljivo je spomenuti kako upravo otac psihoanalize, Sigmund Freud, nije poštovao načelo terapeutske neutralnosti već je klijentima pokazivao obiteljske fotografije, izlagao im svoje osobne probleme, a neki puta im je znao i posuditi novac. To nije psihoanalitička neutralnost već prava empatija.

Na kraju, što je empatija nego otkriće sebe u drugome – takav sam i ja!

Gdje je nestala ljutnja?

Pitamo se – mogu li spoznajom sličnosti nekako nadići “negativni” afekt kojeg zovem ljutnja? Ne, upravo je suprotno, spoznaja sličnosti znači napuštanje, dekonstrukciju fantazije jedinstva sa svijetom. Kao što znamo, afekti se pokreću isključivo u trenutku kada se fantazija jedinstva ruši. Ukratko, fantazija jedinstva, kao i fantazija različitosti neće pokrenuti ljutnju dok iskustvo sličnosti uvijek prati ljutnja. Ljutnja se kasnije ugrađuje, integrira, metabolizira u osobnost, gubi svoj “negativni” predznak, te postaje osnovom iskustva vitalnosti. No ona će se ugraditi jedino ako svijet taj afekt prepozna i prihvati.

Kao primjer tog fenomena Kohut spominje poseban odnos nacista prema Židovima. Nacistima su Židovi toliko različiti da u njima ne vide ljude već – stvari. Kohut kaže kako je u koncentracionom logoru bilo najstrašnije što se nacisti, čuvari logora, nisu ljutili na Židove, nisu ih mrzili, već što ih uopće nisu vidjeli. Za naciste su Židovi predmeti, stvari, objekti. Toliko ih vide različitima da nema mjesta za ljutnju ni sućut.

Nacističku paranoju otkrivamo u Hitlerovim memoarima gdje spominje kako Židovi “nagrizaju” i prodiru u “sveto tijelo” Njemačkog naroda, te kako ih je zbog toga dozvoljeno uništiti. Za Hitlera oni su ta neljudska, opasna, “zla sila” koja je “kriva za sve”. Uzrok nacističke paranoje tako vidim u potrebi da se zadrži idealna, savršena slika sebe, dok su za neuspjeh krivi drugi. Nacist, arijevac, uvijek je “iznad” drugih, uvijek “bolji”od drugih, nipošto sličan drugima. Druge samo prezire. Dakle – posve je usamljen, stranac među strancima.
Narcizam uvijek prati određena mjera paranoje.

Terapija

Svi psihološki problemi koje poznajemo posljedica su manje ili veće dehumanizacije, odnosno, traumatske spoznaje kako sam u svemiru manje ili više sam. To je perspektiva u kojoj nema nikoga sličnog meni, nema nikoga tko me može razumjeti!
Ukratko – nema nikoga, ja sam stranac u stranoj zemlji.

Stoga je cilj analize pokazati klijentu da u svemiru postoji još barem jedna osoba njemu slična. Da se klijenta, usprkos prošlih negativnih iskustava, ipak može razumjeti. Dok klasična psihoanaliza nastoji “osvijestiti nesvjesno”, “ojačati ego”, “riješiti Edipalni sukob”, suvremena psihoanaliza nastoji – “povezati sa svijetom”.
Ako tumačenje, interpretacija, klasičnog analitičara stvara promjenu u klijentu to nije uslijed boljeg “uvida u razumijevanje vlastitih problema”, niti uslijed “osvještavanja nesvjesnog”. Promjenu stvara iskustvo da me netko razumije, da se može uživjeti u moj svijet, da je netko meni sličan.

(Po tome je psihoterapija preobrazba zastarjelih, “arhaičnih”, oblika transfera u nove, “zrele” razine prijenosa. Kohut i suradnici nazivaju ih “Trailing Edge Transferences” i “Forward Edge Transferences”. Pitamo se, je li moguće biti slobodan od svakog prijenosa, transfera? Psihologija osobnosti tvrdi da to nije moguće.)

Tako suvremeni analitičar nastoji “otkriti sebe u klijentu”, prepoznati sličnost njih dvoje. Drugim riječima, tek kada analitičar doista doživi, iskreno osjeti, kako su njihova životna iskustva kao i neizbježne traume stvarno slične, možemo govoriti o psihoterapiji. Tada psihoanaliza postaje ono što Kohut naziva – “prijateljski savez”.

U čemu smo to slični? Sličnost otkrivam u načinu na koji svatko od nas reagira na spoznaju vlastite ograničenosti, odnosno, u reakciji na neizbježno životno razočaranje. Iako na rastanak, bolest i smrt svatko reagira na svoj način, u svojim reakcijama ipak otkrivam sličnost koja me povezuje sa svijetom. Na primjer, kada otkrijem kako moj sugovornik voli vožnje biciklom po brdima oko Zagreba, ili kako ga ljuti što “desničari” brane ženama “pravo na izbor”, ili kako voli crni čaj “Earl Grey”, siguran sam da sugovornik nije potpuni stranac već da me može prepoznati, baš kao i ja njega.

Doživljaj sličnosti označava kraj problema paranoje. Na mjesto straha, anksioznosti i panike dolazi doživljaj – Ja sam čovjek okružen ljudima s kojima dijelim svoje probleme. Više smo slični nego različiti, više nas toga povezuje nego što nas razdvaja!

Stoga bih završio ovaj tekst poznatim monologom iz Shakespeareovog Mletačkog trgovca:

“I am a Jew. Hath not a Jew eyes? Hath not a Jew hands, organs, dimensions, senses, affections, passions? Fed with the same food, hurt with the same weapons, subject to the same means, warmed and cooled by the same winter and summer, as a Christian is? If you prick us, do we not bleed? If you tickle us, do we not laugh? If you poison us, do we not die? And if you wrong us, shall we not revenge? If we are like you in the rest, we will resemble you in that.”

Vladimir Nemet

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *