Zurenje, gledanje, viđenje


Ako se svi rađamo prerano, ako smo iznenada i traumatski napustili majku, kao što tvrde Freud, Lacan i Kohut, tada je smisao svih psiholoških mehanizama, naših obrana i otpora, zadržati iluziju stopljenosti s majkom. Povezanost postaje temeljni motiv i inspiracija svih naših aktivnosti.
Povezanost se majke i djeteta može ostvariti i kroz vizualni medij – pogledom. Nova istraživanja razvojnih psihoanalitičara, Sterna, Meltzoffa, Tronicka i Trevarthena, pokazuju kako dijete traži, pronalazi i prepoznaje majčine oči već u prvom satu po rođenju. Možemo reći kako su majčine oči “jezgra kristalizacije” koja organizira i strukturira fragmente dječje osobnosti u jednu smislenu cjelinu. Kada oči jednom nestanu s horizonta, kao u poznatom “still face” eksperimentu Eda Tronicka, fragmentacija, raspad dječje osobnosti, slijedi već za nekoliko sekundi.

No povezanost s majkom putem pogleda može se ostvariti na dvije razine. Tako Kohut spominje dvije razine odnosa, tzv. “arhaični” i “zreli” selfobjektni odnos – stapanje i prepoznavanje. U prvom slučaju dijete i majka, iz perspektive djeteta, čine jednu cjelinu. U drugom slučaju dijete prepoznaje majku, oni više nisu jedno, nisu isto, oni su sada – Drugi.

Kohut i Lacan tu razinu prepoznavanja u kojoj se dijete ogleda u majčinim očima nazivaju – zrcaljenje ili mirroring. U zrcaljenju dijete “ogleda”, “prepoznaje” i “otkriva” sebe u majčinom oku. No da se dijete doživi prepoznatim ono mora “zurenje” u majku zamijeniti “gledanjem” majke. Na mjesto jedinstva treba doći – zajedništvo. I Kohut i Lacan tvrde kako je zrcaljenje, mirroring, preduvjet za stvaranje onoga što Lacan naziva – ego, a Kohut – osobnost ili self. Kao što znamo, za filozofa Heideggera zuriti u svijet dokaz je njegove “bačenosti” svijet, dok autentično “bivati u svijetu” podrazumijeva “vidjeti” svijet.
Zurenje u majku, kasnije se, uslijed tzv. prijenosa ili transfera, prenosi na druge žene što je za Lacana tzv. “Male gaze” ili “Phallic gaze”. Taj se pojam često veže uz filmsku umjetnost, posebno uz “zlatno” doba Hollywooda, gdje je žena trebala poslužiti kao ekran u koji se upisuje, dodjeljuje ili projicira uloga majke, pročišćena od svega “negativnog”, te se s njom muškarac može stopiti dok zuri u filmsko platno. Ženu prikazanu kao “slobodnu” ili “živu”, odnosno, s određenom mjerom afekata, muški promatrač doživljava “negativno”. To je tzv. “loša majka”. Kasnije su neke filozofkinje i filmske kritičarke, npr. Laura Mulvey i Judith Butler, zamijetile i suprotan fenomen, zurenje žene u sliku idealnog muškarca – Female gaze.

Kako je zurenje uvijek povratak, regresija, majci i djetinjstvu, znači – zapreka odrastanju, potrebno ga je preobraziti u zrelo i odraslo – gledanje, odnosno – viđenje.

Ovako Heinz Kohut opisuje preobrazbu od stapanja prema prepoznavanju, odnosno, od zurenja prema gledanju:
Dječak Charlie sjedi u majčinom krilu negdje u dubini gradskog parka. Lijepi je sunčan dan i golubi veselo šeću parkom. Charlie sjedi zadovoljno u majčinom krilu, on zuri u majčine oči koje mu pružaju sigurnost i unutrašnju povezanost. No kako je lijep sunčani dan Charlie se, po prvi puta u svom životu, odlučuje napustiti majčino krilo i krenuti prema golubu. Nesigurnim koracima, tek se naučio hodati, on napušta majku i sigurnost njenog pogleda. Put prema golubu opasan je i prepun iznenađenja. No Charlie u sebi otkriva nove izvore hrabrosti i ne odustaje. Na kraju dolazi do svog cilja, uspio je! Okreće se i prvi puta gleda majku s udaljenosti. Ona se smješka i maše – opasnosti nema, sve je u redu! Charlie prvi puta vidi majku kao zasebno biće.
To je početak zrcaljenja.

Kohutova je priča univerzalna, taj smo put svi prošli ili ga upravo prolazimo. Od pogleda koji označava stopljenost s majkom, do pogleda koji označava zrcaljenje u majčinim očima. To je put od zurenja prema gledanju. Možemo se upitati – Ima li puta za kojeg nije potrebna majka? Može li se živjeti bez potrebe za stapanjem ili za zrcaljenjem, odnosno, može li se živjeti bez Drugoga? Na žalost, taj nam put nije poznat. Sve što možemo učiniti jest preobraziti zurenje u gledanje. No zašto se neki puta ta preobrazba ne ostvari do kraja, zašto neka djeca ne gledaju, već zure, ne vide, već se stapaju? Zašto svatko ne izgradi vlastiti ego, već se poistovjeti s onim majčinim?

Kao što već znamo, ako se dijete ne doživi prepoznatim u očima svoje majke, proces zrcaljenja neće se pokrenuti. Za zrcaljenje je potrebna empatija. Bez nje dijete neće organizirati svoja iskustva u vlastiti ego ili osobnost. Tada mu preostaje vizualno stapanje s licem majke. Umjesto da vidi majku, on postaje majkom. Religiozna ekstaza, u kojoj se vjernik poistovjetio, identificirao s božanstvom, primjer je takvog stapanja. Drugi je primjer tzv. Stockholmski sindrom kada zlostavljač ne želi vidjeti i prepoznati svoju žrtvu. Kako je lišena svog ega i osobnosti, žrtva se može organizirati isključivo oko osobnosti zlostavljača.
To je paradoks, što ju zlostavljač manje “vidi”, žrtva je više “zaljubljena” i više “zuri” u zlostavljača.

Dobar primjer zurenja nalazimo u filmu “A. I.”, “Umjetna inteligencija”, redatelja Kubricka i Spielberga, iz 2001. godine. To je možda primjer najdužeg zurenja na velikom platnu. U filmu mali robot David želi postati dječakom po uzoru na svog prethodnika Pinocchia iz istoimene priče. David zna kako mu ljudskost može pružiti jedino intenzivan i bliski odnos s “majkom”, njegovom vlasnicom. No “majka” ga, na njegov užas, odbacuje i ostavlja samog u šumi. David uskoro doznaje kako mu ljudskost može darovati i “Plava vila”, lik iz priče o Pinocchiu. U drugom dijelu filma David kreće u potragu za Plavom vilom. Na kraju otkriva skulpturu Plave vile potopljenu na dnu dalekog mora. U želji da mu hladni kip vile daruje ljudskost on počinje zuriti u nju i ne prestaje sa zurenjem sljedećih desetak tisuća godina.
U tome ga prekidaju bića superiorne inteligencije. Kao nagradu za njegov trud oni oživljavaju njegovu mrtvu “majku” i ostvaruju njegovu fantaziju jedinstva s njom, ali samo za jednu noć. Davidova se žudnja ostvarila, no samo za nekoliko sati. On zna kako je majka ograničena vremenom, da će živjeti samo jednu noć. Tom spoznajom robot David zaista postaje dječakom, makar i na nekoliko sati.

Vjerujem kako nam Kubrick i Spielberg ovim filmom žele reći kako je za doživljaj ljudskosti, odnosno, iskustvo života, potrebno dvoje – neizreciva žudnja za majkom, kao i spoznaja kako žudnju nije moguće ostvariti. U toj eksploziji susreta imaginarnog, simboličkog i realnog rađa se život. Ako se žudnja ipak nekako ostvari, realizira, kroz fantaziju, halucinaciju, ili na neki drugi način, život se gasi. No jednako tako, života nema i ako se žudnja nikada ne pokrene.

Dobar primjer vjerovanja kako se žudnja može ostvariti putem vizualnog medija jest – pornografija. Pornografija je nada kako će nam objekt žudnje pokloniti život ako se s njim vizualno stopimo. Kako je pornografija jedna od većih industrija našeg doba, vjerujem kako se ljudi većinom ne osjećaju posve živima te kako svi žude za povratkom majci, svatko na svoj način. To istovremeno govori i o općoj epidemiji usamljenosti gdje se ljudi većinom osjećaju odvojeni i neprepoznati, neotkriveni. Epidemija tetoviranja kao da govori istu stvar – Gledaj me, vidi me, to sam ja!

Zašto pornografija, odnosno zurenje, ne može ostvariti svoj cilj – iskustvo ljudskosti, života i vitalnosti? U procesu zurenja osoba dodjeljuje, upisuje, projicira, sve ono što joj nedostaje u promatrani objekt. U tom procesu idealizacije objekt, iz perspektive promatrača, stječe savršenstvo ljepote, snage, znanja, mudrosti ili morala. No jedna stvar ipak nedostaje. Kako bih ostvario stapanje objektu moram oduzeti njegovu vlastitu perspektivu, odnosno, njegov karakter, ljudskost. Sve je to – Drugost, koju u procesu stapanja želim izbjeći. Tako je stapanje moguće samo sa objektom, a nikako sa subjektom. Na kraju otkrivam kako je stapanjem Drugi izgubio ljudskost, čime i moja ljudskost nestaje. Stapanjem s objektom žudnje i sam postajem objektom. Iako sam vjerovao kako ću stapanjem udahnuti život, postati vitalan, stapanjem sam ga izgubio.

Znači li to da treba odustati od pornografije i svake seksualizacije? Znači li to povratak u Viktorijansko doba potiskivanja i poricanja? Nipošto, već sam rekao kako je za doživljaj života i ljudskosti potrebno pokrenuti žudnju za stapanjem. No ona se ne smije ostvariti. Posebno ne kroz pornografiju i druge načine vizualnog stapanja, odnosno, zurenja.
Ukratko, zurenjem ne dolazimo do druge osobe već se vraćamo samom sebi. Realno nam izmiče, ma koliko vjerovali da znamo istinu.

Kao što kaže Haruki Murakami:

“Sometimes when I look at you, I feel I’m gazing at a distant star.It’s dazzling, but the light is from tens of thousands of years ago. Maybe the star doesn’t even exist any more. Yet sometimes that light seems more real to me than anything.”

Vladimir Nemet



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *